Prema Popisu stanovništva 1991., tj. prije 25 godina slatinski kraj (grad Slatina i pripadajuće općine Čađavica, Mikleuš, Nova Bukovica, Sopje i Voćin) imao je 31.227 stanovnika. Prema Popisu iz 2011. bilo nas je 23.632 tj. 25% manje. Do danas taj broj se sigurno smanjio i za više stotina osoba zbog negativnog prirodnog prirasta i iseljavanja cijelih obitelji trbuhom za kruhom.
Jedan krasni kraj, bogat prirodnim resursima, u zagrljaju dravske ravnice i papučkih brda propada jer sve više gubi ljude koji bi mogli biti nositelji razvoja i blagostanja. Ostaju samo napušteni starci po pustim selima i polupraznim devastiranim kućama. Nedavno je na manje od 1.000 m od središta Slatine prodana jedna starija, ali solidna kuća od 70 m2 s prostranom okućnicom i vrtom za 12.000 Eura.
Slatinski kraj bio je 1991. jedno od žarišta srpske pobune u Republici Hrvatskoj. To je rezultiralo okupacijom gotovo 1/3 slatinskog brdskog područja koja je trajala od 20. kolovoza do 13. prosinca 1991. Tog dana oslobođen je Voćin, do tada središte paravojnih srpskih formacija koje su na odlasku pobile 48 nedužnih civilnih žrtava u Voćinu, Humu i Zvečevu. Velik broj stanovnika srpske narodnosti iz podpapučkih sela tada je zauvijek napustio Hrvatsku, a vratilo se svega 200- tinjak sredinom 2000-tih.
Slatina je svoje prve prognanike počela dobivati sredinom srpnja 1991. kad su počeli dolaziti prognanici s vukovarskog područja, zatim iz Baranje, a prve domaće prognanike dobili smo nakon maskara 24 Hrvata u selima Četekovac, Balinci i Čojlug 4. rujna 1991. Do kraja 1992. godine u Slatini je bilo oko 1.200 prognanika iz Baranje i hrvatskog Podunavlja, oko 1.000 izbjeglica iz BIH, uglavnom iz Posavine, ali i središnje Bosne (od Kotor Varoši i sa Vlašića), te oko 1.200 doseljenih Hrvata iz župe Letnica na Kosovu. Slijedila je i zamjena kuća Hrvata iz srpskog dijela Srijema s domaćim Srbima. Uglavnom demografska i nacionalna slika slatinskog kraja je izmijenjena, broj ljudi uz sve novodošle je smanjen, a gospodarsko stanje se je od 2.000. godine rapidno pogoršavalo.
Loše provedena privatizacija, gubitak tržišta, nesposoban ili korumpiran menadžment, centristički razvoj Hrvatske za čiju je „političku elitu“ postojao samo zagrebački prsten i Dalmacija rezultiralo je zatvaranjem tvornica, obrađivanjem zemlje samo zbog poticaja, odlaskom mladih u druge krajeve Hrvatske u potrazi za poslom i jednom negativnom selekcijom koja je od velikog broja ljudi stvorila socijalne slučajeve. Nažalost, puno bolja situacija nije ni u ostatku Slavonije i središnje Hrvatske. Dokaz tomu su silni autobusi mladih obitelji koje su prošlog ljeta i jeseni sa suzama u očima odlazili, možda zauvijek, u Njemačku, Irsku, Kanadu i dr.
Naravno da je nakon ovakve analize naslov članka pretenciozan. Ipak, vidjevši u našem humanitarnom radu velik broj obitelji (osobito doseljenika s Kosova) s 4 i više djece, osnovali smo 2004. udrugu PRO VITA 4+. Njeni ciljevi bili su skrb i poboljšanje materijalnog i svakog drugog statusa ovih višečlanih obitelji. Nešto se je i pomoglo, osobito dok su dolazile brojne i obilne donacije iz inozemstva do kraja 1990-tih. Svake hvale je vrijedno uključivanje Slatinske banke d.d. koja je od 2005. svake godine donirala 12.000 kn za koje smo kupovali 300 kn vrijedne pakete hrane i higijene za 40 višečlanih obitelji. Također, do 2013. Slatinska banka otvarala je svake godine štedne knjižice s pologom od 50 Eura za svako novorođeno 4. i dalje dijete u višečlanim obiteljima, ukupno za 175 beba.
Demografi kažu da održavanje statusa quo u demografskom smislu svaka obitelj treba imati barem 3 djece. Zato ovim putem iskazujemo veliku hvala svakoj od 318 obitelji slatinskog kraja koje smo do 2004. do danas registrirali a „rodili“ su 4 i više djece. Brojke kazuju slijedeće: imamo 196 obitelji s 4 djece, 65 sa 5, 31 sa 6, 15 sa 7, jednu sa 8, 4 sa 9 i dvije sa po 10 djece. Ukupno 1.476 djece od kojih je gotovo pola već punoljetno. U Senkovcu, N. Bukovici i Mikleušu imamo i trojke, Najviše obitelji je u općini Voćin, 140 obitelji sa ukupno 670 djece, i to 90% od doseljenika iz Letnice, bez kojih danas Voćina kao mjesta, ali ni općine teško da bi bilo. Slatinsko područje zatupljeno je s 85 obitelji s 387 djece, od kojih prednjači s relativno najviše obitelji (13) prigradsko naselje Kozice. Vjerojatno su se i domaći ugledali u malobrojnu, ali plodonosnu romsku populaciju. Ostale općine imaju po 20-tak višečlanih obitelji s 90 do 100 djece. Domicilnih obitelji je 40%, najviše u općinama Čađavica i Sopje, obitelji s Kosova 42%, obitelji izbjeglica iz Bosne oko 12%, i oko 8% mješovitih obitelji (domicilni i doseljenici). Ovo je pokazatelj da su doseljenici zaista spasili slatinski kraj u demografskom smislu.
Iako domicilno pučanstvo uvijek s rezervom i predrasudama gleda na došljake (tako je vjerojatno svugdje u svijetu) pokazuje se da je su oni ipak vitalniji dio populacije od domaćih. Prema našim evidencijama relativno najviše idu polagati vozački ispit, već nakon 18 godine ako nema posla (a nema ga) mladi Kosovari i Bosanci (i momci i djevojke) odlaze u druge krajeve Hrvatske ali i u inozemstvo tražeći bolju egzistenciju. Nažalost, to već sada slabi gospodarski potencijal slatinskog kraja, jer će nam za 10-20 godina ostati samo stari i nemoćni ljudi s niskim primanjima koji će u većini ovisiti o potpori državnih institucija i nevladinih udruga (ako opstanu).
Postoji li kvalitetno rješenje za prestanak sveopćeg nazadovanja slatinskog kraja, ali i cijele Hrvatske? Sustav mjera i poticaja demografske politike su nasušni i moraju biti obilni da se održi makar postojeće stanje. Stvaranje povoljnih i poštenih gospodarskih i administrativnih uvjeta za svakog hrvatskog iseljenika do 5. koljena koji se hoće vratiti i ulagati u Hrvatsku nova Vlada mora takoreći već sutra stvoriti. Školovati nove naraštaje za zapošljavanje u sektorima novih informatičkih tehnologija i tehnologijama održivog razvoja i energije koja ne zagađuje okoliš. Koliko jedna Njemačka s duplo manje sunčanih dana ima solarnih kolektora? Napraviti i snažnu poljoprivrednu strategiju koja će zadržati i vratiti mlade obitelji na selo, a ne ih rastjerivati kako su činile sve dosadašnje garniture na vlasti. Uvijek me uhvati tuga kad gledam Poljoprivrednu emisiju nedjeljom, ali i ponos za one malobrojne i hrabre koji se ustrajno bore s vjetrenjačama hrvatskih destimulativnih propisa i uvoza svega od lišća do perja.
Topla voda davno je otkrivena, ili nam stvarno treba biblijski period od 40 godina da zaboravimo egipatske lonce, odnosno mentalitet i praksu socijalističkog sustava. Naravno da ni ovakav pohlepni kapitalizam koji koncentrira sva bogatstva i resurse cijelog čovječanstva u rukama 1% bankarske i zelenaške elite nije rješenje. Uz sve teorije i prakse zavjere, kroz čitavu povijest, čovjek i čovječanstvo su usprkos rijekama krvi i nepravdi uvijek iznova dokazivali da su bogoliki baš po mogućnosti praštanja, milosrđa i solidarnosti.
Kuće po selima naše slavonske provincije su stvarno jeftine. Već od 10.000 kn možete kupiti staru kuću s ganjkom sa solidnom okućnicom i ponekom zapuštenom oranicom. Samo građevinski i komunalni papiri za novi plac koštaju puno više. A zemlja nije od onih koji je posjeduju gruntovno, već od onih koji po njoj hodaju i koriste je. Zašto hrvatska Vlada ne bi kupila određeni broj takvih jeftinih kuća, malo ih obnovila i darovala svim obiteljima koje nemaju svoje imovine i ne mogu opstati u gradovima. Čitam da je embargo na izvoz hrane iz EU država preporodio Rusiju koja se vratila vlastitoj proizvodnji i shvatila da ima resurse za prehraniti sebe i još i za izvoz. Hrvatskoj će vrlo brzo trebati mladi ljudi koji će svojim radom održavati generacijsku solidarnost i opstanak društva.
Hoće li to biti migranti s Bliskog istoka kojima Hrvatska još nije zanimljiva, jer zlatne koke su još uvije bogate zemlje europskog zapada. Iako se ne smije uzimati „pars pro toto“ u svezi svega što se događalo u Kelnu i drugim gradovima zapada, ograde na granicama s ili bez žilet žice postaju sve više stvarnost. Stvarno smo kao zemlja i ljudi dobra srca u Opatovcu i Sl. Brodu odradili izvrstan posao u tranzitu preko 580.000 izbjeglica u ova 4 mjeseca. Zamislite koji bi kaos nastao da ih je samo 5% njih odlučilo ostati u Hrvatskoj?
Čitam da je i 1,5 milijun Ukrajinaca spremno emigrirati iz svoje zemlje na bogati Zapad zbog oružanih sukoba i gospodarske nesigurnosti. Gospodari kaosa im to još ne dozvoljavaju. Naravno, ni njima Hrvatska nije privlačna. Možda bi se trebali potruditi da barem jednoj trećini njih postane.(autor: Vlatko Jelenčić)