Umirovljeni Virovitičanin Zlatko Erjavec, koji je bio član nekada popularne glumačke družine „Keprure“, ljubitelj je kazališta i književnosti te se godinama aktivno bavio sportom. U proteklih osam mjeseci posvetio se pisanju te izdao svoj prvijenac. Putem intervjua upoznajte ovog novog virovitičkog autora te saznajte više o njegovom književnom prvijencu, zbirci kratkih priča pod nazivom „Žene vole pametne muškarce“.
Kako to da ste se odlučili pisati, i to baš sada u ovim godinama, što vas je potaknulo?
Ovo pitanje je i meni zanimljivo. Ponekad pokušavam odgovoriti na njega pa sam došao do nekih zaključaka. Robert Roklicer bio je taj koji je iz mene izvukao ono što je godinama negdje bilo pohranjeno. Rekao bih da to čak i nije bila moja odluka, već potreba. Mogao bih to usporediti s mojim godinama; nije moja odluka da sam sada šezdesetgodišnjak, to je jednostavno činjenica. Snažnu podršku dali su mi sudionici Virovitičkih umjetničkih večeri, a najveću kći Daria i supruga Mladena.
Kako ste stekli književno znanje i sposobnost izričaja kroz pisanu riječ?
Cijeli život uživam u čitanju. Davno sam odlučio nešto što bih mogao preporučiti svima onima koje zanima čitanje: čitam baš svaki dan, nekad pet stranica, a nekad sto. Siguran sam da su mnogi pisci utjecali na moj razvoj. Sposobnost izričaja vjerojatno je dugo čučala u meni, a razvio sam je, osim čitanjem, i druženjem s kvalitetnim ljudima. Moji prijatelji i ja odavno smo se odmaknuli od prepričavanja dnevno-političkih tema, od toga što je tko jeo ili što koga boli.
Kako biste opisali svoju prvu knjigu, o čemu govori i na čemu se temelje vaše priče?
Moj prvijenac priča je o našim životima. Moram reći da su sve priče, kao i likovi u njima, fikcija. Ne pišem o pojedincima, već o karakterima. Fascinantno mi je kolikim smo glupostima okruženi. Moje priče djeluju suludo i bez smisla, ali nije li isto tako suludo i besmisleno širiti mržnju društvenim mrežama? Nije li suludo težiti moći i bogatstvu, davati obećanja, pa ih ne ispuniti, a istovremeno odbacivati obitelj i prijatelje? U pričama izbjegavam donositi zaključke o tome što je ispravno, a što ne.
Knjigu, odnosno priče koje se nalaze u njoj, pisali ste osam mjeseci, otkud inspiracija i što vas je najviše motiviralo?
Inspiracija je najveći problem. Inspirira me jedna rečenica ili neka sitnica koju primijetim u nečijem držanju. Oko tih sitnica napravim priču. Na primjer, ljudi često izgovaraju „da je bolje, ne bi valjalo“ pa sam tako i dobio inspiraciju za jednu od priča. Osim toga, ponekad smo svjedoci kako pojedinci žele biti u nečijem društvu samo zato što je dotični na nekom položaju ili ima neku titulu. Takve stvari me također potiču na pisanje.
Koje biste priče iz svoje knjige izdvojili i zašto?
Svaku od priča iz zbirke pisao sam iskreno, ovisno o trenutnom raspoloženju i osjećajima. Sada, s određenim vremenskim odmakom, neke su ipak ostavile snažniji dojam. „Besplatan sladoled“ i „Nova populacija“ trenutno su mi pale na pamet. Teme su im potpuno besmislene, ali bio sam izuzetno nadahnut pišući ih. U tom rangu je i „Deset godina samoće“, kao i „Ljetovanje za dvoje“. Najviše me nasmiju priče „Otrov za žene“ i „Logičan potez“.
Naslov vaše knjige nosi i naslov jedne od vaših 70-ak priča, zašto ste izabrali baš taj?
„Žene vole pametne muškarce“ također mi je jedna od najdražih priča. Naslov zbirke mijenjao sam nekoliko puta, dok mi jednom intuicija nije šapnula da je ovo najbolji izbor. Osim toga što je na neki način intrigantan, dopalo mi se i to što je u suprotnosti s likovima iz priča. Ti likovi su često lažljivi, nepouzdani, slabići, škrtci ili jednostavno priglupi.
Vaše priče nemaju pouku na kraju, što je inače uobičajeno. Zašto je to tako i što ste time htjeli postići?
Jednostavno, priče nemaju pouku zato što bi ta pouka bila samo moj način gledanja na stvari. To bih usporedio s potrebom pojedinaca da daju savjete drugima, a da to ovi nisu tražili. U pojedinim pričama čitatelji će naći sebe ili nekog bliskog, a svaki od njih će donijeti svoj zaključak. Smatram da bi bilo pogrešno da ikoga navodim na to koji je zaključak ispravan.
Vaša knjiga ima i zanimljivu naslovnu stranicu, što ona predstavlja?
Naslovnica me posebno veseli, obožavam ju. Smatram da vjerno prikazuje muške likove iz zbirke. Posebno me asocira na muškarca iz priče „Otrov za žene“. Upravo tako sam ga zamišljao dok sam pisao tu priču.
Uskoro ćete predstaviti svoj prvijenac i virovitičkoj publici, gdje i kada će to biti?
Promocija knjige održat će se u Gradskoj knjižnici 14. prosinca u 18 sati. Ovom bih prilikom zahvalio ravnateljici Višnji Romaj na podršci. Pohvalila je moju zbirku i osigurala mi termin koji se uklapa u gradski program „Prosinac u gradu“. Osim gospođi Romaj, zahvalio bih i Zdenku Hercigonji i sponzorima koji su omogućili izdavanje zbirke.
Kome je namijenjena knjiga i zašto bi ju trebalo pročitati?
Dok sam pisao priče, nisam ih nikome posebno namijenio. Samo sam se zabavljao. Sada, kad je zbirka izašla iz tiska, vjerujem da će ju dobro prihvatiti ljudi koji i inače čitaju, a volio bih da na čitanje potakne i one koji dosad nisu otkrili vrijednost knjige. Naime, puno pohvala dobio sam od nekolicine naših književnika iz raznih krajeva Hrvatske. Pojedine priče izašle su u dvama godišnjacima za književnost: u „KRIK-u“ iz Rijeke kojemu je urednik Valerio Orlić i u „Riječi“, ogranka Matice hrvatske iz Siska koje je objavilo dvije priče zahvaljujući zamjeniku glavne urednice časopisa Siniši Matasoviću. Posebno zahvaljujem Sandri Pocrnić Mlakar koja se prihvatila uredništva, a njezina je izdavačka kuća „Beletra“ izdavač. Knjiga nije namijenjena određenom spolu ni određenim dobnim skupinama. Zabavna je i svima pokazuje da život ne mora nužno biti težak. Trebamo samo gledati iz drugog kuta. (www.icv.hr, žđl, Foto: Ž. Đaković Leš)
