JEDINI U ŽUPANIJI Orahovački puhački orkestar već 25 godina uspješno vodi kapelnik Zoran Vlajnić

Četvrt stoljeća iznimno uspješnog i plodnog rada, stvaranja mladih glazbenika i čuvanja kulturne baštine grada te postavljanje puhačkog orkestra na zasluženo mjesto, na mjesto jednog od zaštitnih znakova grada, sve je to iza Zorana Vlajnića, kapelnika Puhačkog orkestra Dobrovoljnog vatrogasnog društva Orahovica, jedinog takvog u Virovitičko-podravskoj županiji. Puno je za reći 25 godina, a kamoli za odraditi vrhunski posao, no Zoran Vlajnić po želji i htijenju kao da je na samom početku. Neumorno stvara nove glazbenike i to što je najvažnije kreće s njima od čiste nule, od potpunih glazbenih amatera. Zanimljivo je i da je kapelnik u Orahovici postao sasvim slučajno.

-Budući da sam rođen u Orahovici uvijek su me za ovaj grad vezale lijepe uspomene, ali i moji prvi dokumenti su nastali ovdje. Tako sam te davne 1994. godine došao u orahovački matični ured po potvrdu o otkupu stana kojeg sam želio otkupiti i budući da sam prije rata živio u Australiji, tamo se i vratiti. No, tadašnji matičar Danko Vrkić pitao me što sam po zanimanju. Kada sam objasnio da sam profesionalni trombonista u HNK Osijek, gospodin Vrkić je otvorio ladicu i rekao vi ste naš novi kapelnik. Ostao sam zatečen, nikada nisam radio takav posao i nisam vjerovao da ću to i prihvatiti. Tada sam svirao s orkestrom HNK-a, imao svoj komercijalni bend za svatove i druge svečanosti i sve je to djelovalo nemoguće. No, oduvijek sam volio izazove, tako sam i ovo prihvatio i evo rodilo se 25 prelijepih godina u mom rodnom gradu – započinje Vlajnić. U početku njegovog rada interes je bio puno veći nego danas, jer danas mlade glazba općenito baš i ne zanima, ali ovaj se entuzijast ne predaje.

-Sada nakon 25 godina mogu reći da sam ponosan na svoj rad i odluku da prihvatim raditi ovdje. Kroz sve te godine imao sam odličnu suradnju sa svim pročelnicima glazbe pri DVD-u s kojima sam radio, sa svim gradonačelnicima. Važno je da smo svi zajedno ovdje stvorili jednu pozitivnu priču, kolektiv na koji godinama ovaj grad može i mora biti ponosan. Važno je reći da smo kroz godine ostvarili niz suradnji, kod nas glazbenika nema prepreka, note su svugdje iste. Tako dugo godina imamo uspješnu suradnju s Gradskom glazbom Slatina i Kutjevo, imali smo suradnju i Gradskom glazbom Našice, a iznimno plodna suradnja i prijateljstvo bila je s Gradskom glazbom Zaton pokraj Šibenika s kojom smo se posjećivali. Ono što bih posebno naglasio je da meni u radu nije važno samo dobro i kvalitetno muziciranje nego mi je iznimno važno i kulturno i pošteno ponašanje mojih glazbenika. Dakle, gdje smo došli i nastupili ostavljali smo odlične dojmove kako svirkom tako i svojim ljudskim nastupom prema domaćinima i kolegama glazbenicima. Neki kažu da slovim i kao stroži kapelnik, no po meni, ako želiš imati sve u svojim rukama disciplinu moraš postaviti i čvrsto je držati. Vodio sam svoje glazbenike i na more, bilo je tu preko 20 djece koje sam moram paziti kao svoje i vratiti ih zdrave roditeljim. To je velika odgovornost i zbog toga baš svi moramo znati koja su pravila. Prije svega moram reći da taj posao volim i u njemu uživam i zbog toga to traje tako dugo. Nas kapelnika, voditelja puhačkih orkestara, općenito u Hrvatskoj nema puno, i zbog toga su ta upornost i ljubav najvažniji. Nama se nikada nije dogodilo da nismo odradili dogovorenu probu, a pogotovo nastup. U tih 25 godina rada u Orahovici organizirali smo i dvije smotre vatrogasnih puhačkih orkestara Hrvatske za što smo dobili mišljenje da je to primjer kako se takva smotra treba organizirati – nastavlja Vlajnić te priča kako je kroz godine dolazilo do smjena generacije, a takva je i trenutna situacija u orkestru.

-Imamo sada smjenu generacije, jedan pomlađeni orkestar, ali izuzetno sam zadovoljan s njima i još sam ponosniji što su to isključivo moji učenici, dakle nisu iz glazbene škole za što meni još uvijek nije jasno zašto ta djeca koja sviraju puhačke instrumente u glazbenoj školi ne dođu i k nama. Područna škola u Orahovici je otvorena, između ostalog, i na moj nagovor jer sam pri osnivanju radio u njihovoj matičnoj školi u Slatini. Istina, danas je teško mlade privoljeti na tu vrstu glazbe koju mi izvodimo. Mi njegujemo isključivo limenu glazbu, naravno, u nekim nastupima napravimo i program revijske glazbe, ali većinom se držimo svog opusa. Sve je teže i teže, nije to tako samo u glazbi već i u sportu i drugdje jer mlade danas jako malo toga zanima. I onda imamo drugu nezgodnu stvar, kada stvoriš glazbenika i on dođe do svojih najboljih nastupa, tada ti ode u školu u drugi grad, na studij ili za poslom i ostaneš bez njega. To je Sizifov posao, ali ja sam rekao dok mene to bude držalo i dok budem mogao sigurno ću ustrajati da i dalje radim. Tim više što ovdje u Orahovici imam tu sreću da se u orkestar nakon diplome ili po povratku u grad vraćaju uvjetno rečeno stari glazbenici i popunjavaju naše redove i tu su kao jedna sjajna iskustvena podrška mlađim kolegama. Danas u orkestru imamo glazbenika od 10 do 67 godina i to me jako veseli jer si u glazbi pronađu duševnu zadovoljstvo, psihički odmor, čak i ispušni ventil života te se paralelno lijepo družimo i uživamo – kaže Zoran Vlajnić, te naglašava da u Savezu puhačkih orkestara Slavonije i Baranje vlada jedno međusobno druženje što je velika pobjeda glazbe.

-Teško je danas samostalno stvarati velike orkestre zbog toga se i orkestri u ovom Savezu međusobno druže, pomažu jedni drugima, a najvažnije je da si uvijek sve popune i odrade. Svi ti orkestri su nastali iz vatrogasnih orkestara, a mi smo jedni od rijetkih u Slavoniji koji smo opstali u sklopu vatrogasnog društva. Moram priznati da je to odlična stvar jer od strane našeg društva imamo veliku potporu i pomoć na čemu smo iznimno zahvalni. U ovakvim orkestrima treba jako puno raditi, mi ne radimo onako po pedagogiji iz knjiga, to je jedna pedagogija života koju možeš naučiti jedino dolaskom na ovakvo mjesto i predanim radom. U tom radu i sam uz svoje glazbenike skupljaš potrebno i nužno iskustvo. I kada postigneš da se svi ti uzrasti, koji se u jednom trenutku isprepletu u glazbi, ali i druženju na zajednički nastupima, budu potpuno jednaki, onda znaš da si nešto dobro napravio u životu i radu – priča Zoran Vlajnić te šalje poruku potencijalnim mladim i onim starijim glazbenicima koji bi se željeli okušati u puhačkom orkestru.

– Prije svega treba reći da ovu vrstu glazbe treba osjetiti. Dakle, nije to kao danas u modernoj glazbi, stisneš sintisajzer, udaraju ritmovi i ti udaraš po tipkovnici. Ovdje moraš znati puhnuti u instrument uz pravilno disanje, jednostavno moraš dati sebe. Volio bih da svi koji imalo žele biti uz glazbu bez obzira na godine dođu k nama s voljom, a sve ostalo će naučiti i savladati – zaključio je Vlajnić čiji orkestar je svih 25 godina po kvaliteti glazbe u vrhu orkestara takvog tipa u Hrvatskoj i definitivno po svemu što radi ponos svoga grada i županije. (www.icv.hr, vg, Foto: V. Grgurić)