Dragi čitatelji, najprije ću vam se kratko predstaviti. Zovem se Ivan Bogati. Kada čuju moje prezime, ljudi imaju puno upitnika nad glavom i pitaju me razna pitanja ili jednostavno odmah počnu zbijati šale na nj. No, jesam li stvarno bogat čovjek i na koji način, vrijeđam li Boga ili Mu, baš suprotno, zahvaljujem za život i ljude koje mi je dao…? Pokušat ću na sve to nekako sažeto odgovoriti u ovome tekstu. Odmah ću vam reći, nikad nisam uspio biti sažet, ali evo, upozorio sam vas. Oni koji nastave mogli bi pročitati svašta zanimljivo.
SKRIVAČ U PARADAJZU
Rođen sam u Virovitici ne tako davne 1995. godine. Moj tata Javor domaći je sin, a mama Tatjana „dotepenka“, Bjelovarčanka. Imam i jednu prekrasnu sestru, zove se Ana. Odrastao sam u ulici poznatog virovitičkog slikara Nikole Tricka. To je ona ulica u koju bi Virovitičani rado dolazili prošetati jer je puna prekrasnih kuća različitih boja i oblika, uređenih okućnica i vrlo je neobične forme, koja, ako pogledate iz zraka, ima oblik češlja!
Zato je i svaki zavijutak dobio svoj numerički naziv: „prvi češalj“, „drugi češalj“, itd. No meni je najvažnije to što mi je ta ulica darovala sigurnu igru i dobru zabavu do u kasne sate. Možda nećete vjerovati, ali u moje vrijeme, koje nije bilo tako davno, u „Trickovoj“ se okupljalo i igralo do pedesetak djece, gotovo svaki dan preko ljeta. Nas, domaćih, bilo je sigurno četrdesetak u rasponu od 10 do 18 godina, a rado bi nam se pridružili virovitički klinci iz drugih dijelova grada. Bilo je tu puno razbijenih prozora zbog igranja nogometa, još više vike i galame, iscrtanih „školica“ po asfaltu i razjarenih susjeda jer se netko baš odlučio sakriti na njihovu terasu, podrum, pa i u svježe dozrele paradajze. E, to su bili dani!
Osnovnu školu Ivane Brlić-Mažuranić završio sam 2009., a Gimnaziju Petra Preradovića 2013. godine. Nisam nastavio odmah s fakultetom, nego sam nakon završene srednje škole odlučio postati redovnikom i tako sam se pridružio fratrima, tj. postao sam kandidat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. To definitivno nije bilo očekivano! Oni koje me znaju otprije, ne samo moja obitelj, rodbina i prijatelji, nego i poznanici, jer ‘Virka’ je mala, bili su svi izvan sebe. Nitko nije znao je li riječ o šali ili se to zaista događa. Držim da sve priče koje su kružile gradom nisu bile zločeste, nego su ljudi naprosto uspoređivali doživljaj mene i svoju sliku o onome što oni znaju o svećenicima ili redovnicima, pa je računica bila jasna: Bogati u fratre, pff, to je dobar vic!
BAKA APOSTOL LJUBAVI
„Možda je tip u nekakvom buntu protiv svijeta, možda bježi od sebe, sigurno su ga indoktrinirali…“, bila su samo neka od razmišljanja ljudi koji su imali hrabrosti pitati me zašto sam se odlučio na taj put. I hvala im na tome jer su mi pomogli da još bolje promislim o razlozima svoje odluke. Iskreno, ni meni nije bio jednostavan taj period. Daleko od toga! Odluku sam donio sam. Nitko me nije na nju nagovorio ili prisilio. Nitko nije ni ozbiljno pomislio da bi neki fakin poput mene mogao, a još manje sanj-ao o životu u samostanu. „Za njega su djevojke i neki dobar faks“, govorili bi. Znate, nisam ja stalno razmišljao o toj ideji da želim biti fratar-svećenik, nego sam o tom pozivu promišljao u nekoliko navrata. Nisam odgojen u klasičnoj katoličkoj obitelji.
Čini mi se da smo sestra i ja češće išli u crkvu od mame i tate. Eto vidite, i to je moguće! Nije da oni nisu išli, došli bi za velike blagdane, nego jednostavno, kako su nam govorili, odgojeni su u drugim vremenima i nisu razvili naviku i povjerenje. No naši roditelji nikada nisu negirali moralnu dimenziju crkvenog nauka ili mi branili da idem u crkvu. Sjećam se da mi je tata jednom rekao: „Sine, slobodno ti idi u crkvu, ondje ćeš čuti mnogo toga dobroga, i ako budeš živio tako kako ondje kažu, bit će dobro i tebi i drugima oko tebe.“ Važnu kariku u prijenosu vjere u mome životu odigrala je uloga tatine mame, bake Mirne. Više od njezinih riječi svjedočio je njezin život! Služila je danonoćno uz krevet prikovanoj majci Štefici koja je teško bolovala najmanje četiri godine, a kasnije i mome djedu Vladi. Siguran sam da svi znate, i bolje od mene, što znači svakodnevna briga i skrb za stare i nemoćne osobe. Moja baka je najmanje 10 godina uzastopno, bez odmora i dana pauze sve to živjela i nikada se nije žalila, proklinjala, okrivlj-avala Boga ili druge „što joj se to moralo dogoditi“. U nekim trenutcima izgledalo je da će ona prije umrijeti nego onaj kojemu služi.
No molitvom i sklopljenim rukama uvijek bi pobijedila svoje boli i svoj umor, koje su vapile za Božjom pomoći i snagom da i ona mogne zajedno s Kristom svoj život i svoj križ hrabro nositi, uvijek spremna nesebično ljubiti i služiti drugima oko sebe. To autentično svjedočenje usadilo je u moje srce neizbrisivu ljubav prema Bogu i nikada neću biti dovoljno svjestan i zahvalan za svoju baku s kojom sam se gotovo svakodnevno družio tijekom cijele osnovne i srednje škole jer bi ona sestri i meni pripremala ručak da možemo okrijepljeni izvršavati svoje obaveze.
POSEBNA MISA
Školske sestre franj-evke također su odigrale vrlo važnu ulogu u mome dječačkom odrastanju i vjerskoj formaciji. Djelovale su kao vjeroučiteljice u školi. Međutim, nisu se bavile samo prenošenjem znanja i vjerskog iskustva, što im je išlo vrlo dobro, već bi s nama pripremale predstave, podučavale nas izražajnom čitanju i tako sam ja kao vrlo mali zavolio ‘pozornicu’ grada Virovitice, tj. ambon na kojem sam čitao molitve vjernika, igrao ulogu u nekoj predstavi ili „posudio“ glas određenom liku u Muci koja se čita u Velikom tjednu. Sve to ostavilo je mnogo utjecaja na mene, poučilo me nekim važnim životnim znanjima i izdaleka već me pripremalo za ono na što će me kasnije Bog u srcu pozvati.
Osim druženja sa sestrama, rado sam ministrirao nedjeljama na misi. Razlog je bio taj što bi mi misa kroz ministriranje poprimila sasvim drugačiju dimenziju; puno dublje sam mogao razmišljati o onome što se događa na oltaru i kao klincu mi je bilo super moći promatrati druge kako reagiraju na pjevanje, propovijed, pretvorbu. Svaki čovjek u crkvi se na neki svoj način ponaša i to me uvijek fasciniralo! A i vrijeme mi je tako brže prolazilo i uvijek bih imao mjesta za sjesti! Sjećam se, bio je to 8. razred, misa se bližila kraju i tadašnji župnik i gvardijan fra Robert Perišić završnim riječima sažimao je poruku te nedjelje.
Znate, ta nedjelja je bila posebna. Ne pamtim to što je on rekao, ne pamtim ni propovijed, ni pjesme koje su se pjevale, ni koje je godišnje doba bilo. Pamtim emocije, kao i svako dijete. Pamtim to da je bilo bajkovito! Radost, sigurnost, mir i snagu koju sam osjećao tijekom tih sat vremena nisu mi oduzele svijest o stvarnosti u kojoj živimo ili o ljudskosti s kojom se borimo, već su mi pokazale da već ovdje na zemlji, u ovome životu, u Virovitici, postoji nešto puno više od svega što svakodnevno proživljavamo; postoji neki put prema opraštanju i zajedništvu, ljubavi i poštovanju; postoji neki svijet u koji te samo misa može ponijeti.
Bivajući na misi, vidiš da je taj svijet stvaran! To iskustvo ti nitko ne može oduzeti, sjećaš ga se i želiš ga podijeliti s drugim kad izađeš iz crkve. Nisam tada bio svjestan da to ima veze s Isusom Kristom i da se to sve događa upravo zato jer se mi na misi okupljamo oko Njega, živog i prisutnog, i toga da bivajući u Njegovoj prisutnosti, slušajući njegov glas, blagujući Ga i mi se sami mijenjamo. Ništa to meni kao djetetu nije bilo jasno. To su priče za odrasle. Ako i za njih! Znate, samo sam imao otvoreno srce toga dana, to dječačko otvoreno srce koje ponekad vidi dublje u stvarnost od odraslih i to je bilo dovoljno da po prvi put osjetim „poziv“!
BOG INDIVIDUALNO PROGOVARA
Osjetio sam poziv i odgovornost da budem onaj koji će ljudima omogućiti da to opet dožive, da se tako osjećaju, da urone u isto iskustvo i da moji Virovitičani odlaze radosni svojim obiteljima i domovima. I u cijeloj toj priči baš mi je na poseban način zaigralo srce kada bih se stavio na mjesto fra Roberta, zamišljajući kako su i moje ruke raširene i kako i ja pokušavam riječima i rukama sve njih „zagrliti“ i uvesti ih u sigurnost te nekakve neodoljive blizine Nadnaravnoga.
Sad vidite jasno jednu stvar – to da sam pozvan za svećenika, već tada, nije mi bilo jasno „rečeno s neba“. Bog svakome od nas individualno progovara i ta poruka prolazi kroz sito iliti ‘filter’ našeg karaktera, našeg životnog iskustva, naših želja i percepcija svijeta i drugih. I taj ‘filter’ nije loš ili zao. Taj ‘filter’ sam ja. Na njega Bog računa! On ga je stvorio. Njega nam je dao za orijentaciju.
Shvatio sam to kao poziv na svećeništvo. Nisam doživio taj poziv kao: odsada ću ja biti glavni na misi, pobrat ću svu pozornost, ljudi će mi se pokoravati, drhtat će na svaki moj prijekor ili se diviti mojim umovanjima. Ne! Poziv za svećenika nije to. Prvenstveno sam osjetio to da sam voljen od Boga, da mi je jako lijepo s Njim, a da mi je još ljepše kad su s nama i drugi. I onda, na zadnjem mjestu, da će se to moje zajedništvo s Bogom u životu ostvarivati upravo tako što ću u kršćanskoj zajednici odgovorno biti prisutan i obavljati funkciju svećenika. I mislim da nisam pogriješio. Jer u nama samima se susreću Božja inicijativa, ali i naše želje, preferencije i odabiri. Oni idu zajedno. U slobodi. Nema toga da te Bog želi i tjera na nešto, a da ti nisi za to sposoban ili da se grčiš pred tom sudbinom.
MLADOST PUNA TRAŽENJA
Kad pak govorim o srednjoj školi, tu moram reći kako sam se umjesto crkve i framaške ekipe, kojoj sam se pridružio u 8. razredu, posvetio isključivo školi i košarci. I djevojkama, naravno. Ne želim lagati. Intenzivni treninzi i česti izlasci (tada smo harali Timeom, Caffe bar X-om, Monte Cristom, itd.), veze i druženje s djevojkama postali su sastavni dijelovi moga života. Crkve nije bilo na vidiku. Bilo mi je nekako nespojivo i u srcu odbojno ići u crkvu nakon svih onih ludorija večer prije. Osjećao sam se jadno doći takav tamo i nisam se htio praviti licemjernim. Iskreno, nisam tada imao nikoga uz sebe tko bi mi otvorio drugu perspektivu.
Ipak, ne mogu reći da je to samo bilo crno razdoblje moga života: ne ponosim se svime što sam tada napravio, no taj dio života je vrlo važan. Iskustvo koje sam tada stekao, koje je plod jako puno pogrješaka i krivih ulica, danas mi je kormilo života! Na temelju njega danas-sutra kao svećenik mogu puno bolje shvatiti potrebe, traženja i ludorije mladih, ne osuđujući onaj bunt koji u sebi nose. U njima ne treba gušiti mladost, žar i svu onu radoznalost. Ne, treba ju znati usmjeriti! Nije to lako, i neće biti! Ali upravo ta mladost i radoznalost, ta nezasitnost iskustva i sposobnost sanjarenja mene su vratili ponovno u Crkvu. Zašto baš u Crkvu? Pokušat ću objasniti.
Znate, tada uopće nisam bio svjestan koji sam ja sretnik. Izlazio sam, bilo mi je zabavno s prijateljima, imao sam djevojke, skupu odjeću, dobre ocjene i još više osvojenih utakmica u košarci. Pišem to sve jer je jako važno! Ponekad su uspjesi zapravo veliki neuspjeh u životu! Pogotovo u razdoblju puberteta i traženja identiteta. Ja sam se identificirao s tim uspjesima. Ako sam uspješan, onda me ljudi vole i prihvaćaju. Međutim, u tom razdoblju nisu se sve stvari vrednovale kao uspjeh. Bilo je važno biti uspješan samo na određenim poljima života. Ta polja su određena okvirom i ti se trebaš uklopiti u taj okvir. I svako društvo zadaje drugačiji okvir. Šminkeri imaju jednu vrstu, rokeri drugi, reperi treću… Problem nastaje kada prestaneš biti uspješan ili kada pokušavaš biti svoj jer jedno i drugo vodi izlasku iz okvira i odbacivanju od društva. Tu nema mjesta za tvoju autentičnost.
AUTENTIČAN „JA“
Tako da se u jednom trenutku moga života kolo sreće okrenulo protiv mene, sve je krenulo nizbrdo i ja sam bio izgubljen, sam i ne toliko odbačen od drugih, koliko nisam mogao prihvatiti sam sebe. I zato sam krenuo nazad u Crkvu. Gdje god bih došao, nikakvo društvo mi nije moglo pomoći. Crkva mi je bila zadnja slamka spasa! Nadao sam se da će mi ona otvoriti neka nova vrata. Sjetio sam se da sam se kao klinac tamo osjećao jako dobro.
To je i bila istina! Spas i slobodu od te neautentičnosti života, spas od toga da se ne identificiram s uspjesima ili da se mrzim zbog neuspjeha, našao sam u Frami (Franjevačka mladež). Oni su mi pokazali koliko je važno ‘biti’. Nisu me identificirali s onime što ‘imam’ (kako sam obučen, tko su mi roditelji, tko mi je cura, itd.). Njima je bilo važno ‘tko’ sam ja, koji su moji talenti, najdraže knjige, što volim jesti. Jednostavno, atmosfera je tamo bila oslobađajuća jer si mogao iskreno reći što misliš, provocirali su te da razmišljaš i kroz sve susrete i radionice koje smo imali otkrio sam toliko zakopanih talenata u sebi da sam jednostavno pucao od sreće.
Napokon neko mjesto gdje sam stvarno bio ja ‘ja’ i gdje je to moje ne zamaskirano ‘ja’ bilo voljeno i ljubljeno takvo kakvo je. S vremenom sam odlučio i poći na ispovijed i po prvi put nakon par godina iskreno priznati sve. Nisam više shvaćao Boga kao nekoga tko je tu da mi nešto diktira, kao onoga koji mi brani da radim ono što hoću, kao onoga koji voli samo one pobožne iz Crkve. Moja slika se potpuno promijenila. Nakon duge ispovijedi, osjetio sam ogromno oslobođenje, ali i poziv da Mu se čista srca još više približim. Opet me počeo, kao konopcima ljubavi, privlačiti sebi. Ali ne zato što mi se sviđala filozofija Crkve ili što su me oduševljavale propovijedi fratara ili što su me framaši tako voljeli. Ne! Rodilo se tu nešto opet između nas dvoje. Nitko to nije mogao razumjeti. Nisam ni ja! Mislim, tko uopće razumije dvoje zaljubljenih?! To samo oni kuže. I tako su se u četvrtome razredu srednje škole počele događati situacija za situacijom, gdje sam ja sve više ulazio u intimniji odnos s Bogom, a to je rezultiralo time da sam počeo svaki dan ići na misu i moja osobna molitva stvarno je postala najvažniji događaj u danu.
Moram reći da ništa od toga ne bi bilo da tu nije bio fra Klaudio, koji je na genijalan način radio s framašima te fra Marijan, koji je s puno ljubavi i pažnje radio s ministrantima. Bio sam dio i jedne i druge ekipe. Organizirali su nam razne izlete i putovanja, gdje smo mogli izaći iz one buke svakodnevnice i pritiska obaveza te se posvetiti nutarnjem životu i osluškivanjem glasa Božjega u nama te pokušajem da ga što bolje razumijemo u događajima i osobama koje nam je stavio na životni put.
BOG KOJI JE SVAKODNEVNO BLIZAK
Trebaš se nekada odmaknuti da bi bolje, iz daljine, u tišini, i bez puno sugeriranja sa strane sagledao cijelu situaciju. Ljudi, Bog stvarno govori! Na tisuće načina. On ima svoj jezik i to takav da ga svaki od nas razumije. Možemo osjetiti Njegovu prisutnost i razumjeti jezik. Njegov jezik se uči tako što Crkva promatra kako je kroz povijest govorio Izraelu, kako je govorio po Isusu, i živoga ga susreće kako joj svake nedjelje govori na misi. Teško je to objasniti, ali kažem vam, ako sam ja to shvatio, nemajte straha, i vi ćete! Samo treba biti prisutan, družiti se s Njim. Jer Bog je prisutan u konkretnom životu i to na vrlo jednostavan način! Tamo gdje je nešto komplicirano, nema Boga.
Da vas više ne gnjavim ovime, želim samo kratko reći da sam ja, koliko god bio blizak s Bogom, zapravo molio i tražio da mi pošalje neku djevojku s kojom ću moći živjeti u uzajamnoj ljubavi i poštovanju do kraja života, da ćemo imati puno djece i da ćemo, ako treba, živjeti u kući kod moje prabake i pradjeda u Bistrici (tamo gdje se skreće za Višnjicu). No, što sam se više družio s fratrima i što sam više promatrao njih kako se poštuju i na neki svoj način ludo vole, iako su potpuno različiti, to mi je samostan bio sve privlačniji. Znao sam da do kraja života želim ostati vjeran Bogu, u onoj intimnosti koja se može samo s Njime živjeti. No, nije mi bilo jasno: kako sad to odjednom fratri?! Ja bih radije neku dobru, lijepu, plavu… I nakon mjeseci muke i borbe s Bogom, odlučio sam Mu dati priliku i javiti se fratrima. I tako sam došao u samostan. (www.icv.hr, ib; foto: privatni arhiv)