U Špišić Bukovici (naselje u istoimenoj općini), nedaleko Virovitice, svoje prve nogometne korake napravio je Mateo Leš, sada već šestu godinu zaredom član zagrebačkog Dinama, najtrofejnijeg hrvatskog nogometnog kluba.
Već “na prvu” vidjelo se da odlično barata loptom, a ubrzo nakon odlaska iz matičnog kluba Bilogore 1947. u Županijski nogometni klub Viroviticu, bilo je jasno da se radi o strašnom nogometnom talentu. Mnogi su predviđali, da bi uz pravilan trenažni proces i veliku upornost kakvu je i posjedovao, mogao dogurati jako daleko. Umjetnik je ništa bez talenta, a talent je ništa bez rada – rekao je davno poznati francuski romanopisac Emile Zola, aludirajući na to da talent bez rada nije jamstvo uspjeha. Na svu sreću, Mateo je zahvaljujući velikoj predanosti, ali i odricanju iskoristio svoj talent, pa su se već spomenuta predviđanja i ostvarila jer – dogurao je daleko.
-Otkad znam za sebe, lopta je uvijek bila uz mene. Nije me zanimalo ništa drugo osim lopte i nogometa. Prvi turnir na kojemu sam igrao bio je u Čađavici. Tada sam imao šest godina – kaže nam Mateo.
Od samih nogometnih početaka roditelji su mu bili velika podrška, a poznati virovitički trener Ante Dražić poznatiji kao Vaso, bio mu je veliki oslonac i “odskočna daska” na putu prema “Modrima”.
-Kada sam krenuo u prvi razred osnovne škole, počeo sam igrati za Viroviticu. Na početku nas je bilo jako puno, ali nakon određenog vremena i nekoliko selekcija, ostali su samo oni najbolji. Roditelji i obitelj su mi od početka bili velika podrška, kao i trener Ante Dražić, koji je odmah prepoznao moj talent. Da njega nije bilo, vjerojatno nikada ne bih stigao do Dinama. Bio je odličan trener i vodio nas je na brojne turnire, a s njim smo 2011. godine osvojili i 1. hrvatsku nogometnu ligu Sjever – ističe Mateo Leš, koji je u dresu Virovitice zahvaljujući odličnim igrama zaslužio i kapetansku traku.
Presudan trenutak u karijeri dogodio se u srpnju 2014. godine kada je “potpisao” za GNK Dinamo Zagreb, a sve zahvaljujući fantastičnom nastupu na jednom od brojnih turnira na kojem su nastupali pod Dražićevim vodstvom.
-Igrajući za Viroviticu, otputovali smo na jedan turnir u Bjelovar, gdje me zamijetio Dinamov menadžer i ubrzo nakon toga su me pozvali na probu. Svidio sam im se te zadovoljio njihove kriterije, a s obzirom da sam bio premlad da bi me roditelji pustili samog u Zagreb, prvo sam putovao na treninge s prijateljem Leom Rajnovićem, koji je isto bio pozvan u Dinamo. Sve je postalo lakše kada sam upisao srednju školu i preselio se u Zagreb. Dinamo mi je osigurao smještaj i hranu, a nakon godinu dana potpisao sam i stipendijski ugovor. Dok sam otišao u Zagreb, roditelji su bili jako tužni, kao i ja, ali nakon tri godine sve je bilo lakše i bolje, toliko mi je vremena trebalo za totalnu prilagodbu – nastavlja Leš.
San svakog dječaka koji igra nogomet je zasigurno i nastup za nacionalnu vrstu, a ovom nogometnom fenomenu, uz najtrofejniji hrvatski klub, ostvario se i taj san. U dresu hrvatske nogometne reprezentacije (U-17) debitirao je 6. prosinca 2016. godine u prijateljskom susretu s izabranom vrstom BiH.
-Prije debija dvaput sam bio pozvan u reprezentaciju, ali bio sam ozlijeđen i nisam mogao igrati. Treći put mi se posrećilo, kako se kaže u narodu treća sreća i zaigrao sam u dresu Vatrenih. Igrali smo dvije prijateljske utakmice protiv Bosne i Hercegovine u nekoliko dana – dodaje Mateo, koji od tad nije nastupio u “kockastom” dresu, ali taj poziv s obzirom na odlične partije u dresu Dinama mogao bi uskoro opet doći.
U jeku pandemije koronavirusa, kada je stao cijeli nogometni i općenito sportski svijet, odlučili smo ga kontaktirati da vidimo što radi i što mu najviše nedostaje, a zatekli smo na njegovom omiljenom mjestu – nogometnom travnjaku. I dalje održava svoju formu redovnim treninzima.
-I dalje sam aktivan, stalno treniram. S obzirom na trenutnu situaciju vezanu uz pandemiju koronavirusa, vrlo sam zadovoljan svojom trenutnom formom, odnosno kondicijskim kapacitetima. Također, dosta vremena provodim uz loptu, na igralištu u Špišić Bukovici nedaleko kuće, gdje sam i započeo svoju nogomentu karijeru. Kad se situacija smiri, ponovno se vraćam u Zagreb. Nadam se da će prvenstvo biti okončano na terenu, ali želje i mogućnosti su dva različita svijeta. Svi čekamo rasplet situacije, vidjet ćemo što kažu čelni ljudi u svijetu nogometa – naglašava Mateo Leš te ističe kako mu u ovoj situaciji najviše nedostaje druženje s prijateljima.
Mateo je u Dinamu (kategorija U-19) standardan na poziciji stopera, a fantastični nastupi tijekom sezone donijeli su mu i kapetansku traku pod vodstvom stratega Andreja Miokovića, inače glavnog trenera u Dinamovom juniorskom pogonu.
-Nisam bezveze došao do kapetanske vrpce, rapidno sam napredovao unazad godinu dana. Trener Mioković mi je puno pomogao, ima odlične treninge u kojima zaista uživam. Puno nam je pomogao u taktičkom dijelu i zahvalan sam mu na svemu dosad, a pogotovo na pristupu kakvog prema meni ima – ističe.
Pokušali smo ga vratiti “malo unazad” i probuditi nostalgiju za danima kad je bio okosnica virovitičke momčadi.
-Sjećam se tih dana s osmijehom na licu, ne želim izdvajati nikoga od bivših suigrača, svi smo bili podjednaki, bili smo prava klapa. Danas u Dinamu moram istaknuti Josipa Šutala, igramo na istoj poziciji i odlično surađujemo – kaže Mateo kojemu je općenito nogometni uzor na svjetskoj razini Mats Hummels, središnji branič i član Borussije iz Dortmunda, drugoplasirane momčadi njemačke Bundeslige.
Ipak, u posljednjih godinu dana najviše mu se svidio stil igre kojeg prezentira Liverpoolov branič Virgil van Dijk, a oni upućeniji dobro znaju o kakvom je profilu igrača riječ. Pitali smo ga kakve planove ima u budućnosti, a saznali smo i koji bi klub bio ostvarenje njegovog nogometnog sna.
-O planovima za budućnost teško je govoriti. Ovog ljeta ističe mi ugovor u Dinamu, tako da ne mogu sada o tome puno pričati. Dok sjednem s menadžerom i čelnim ljudima u klubu, puno toga će biti jasnije. Životni cilj i san od djetinjstva mi je Bayern München i nadam se da ću jednog dana zaigrati za bavarski klub koji je osvojio Bundesligu rekordnih 29 puta, a uz sve to dodao je i 19 njemačkih kupova i pet naslova prvaka Europe – zaključio je Dinamovac Mateo Leš.
Mateov dosadašnji uspjeh, osim velike upornosti, dokaz je da se u Špišić Bukovici očito nalazi “plodno tlo” za nogometne talente. Ako se vratimo malo u bližu prošlost i prisjetimo moćnog stroja kojeg je u Virovitici kreirao Elvis Vinak, uz braću Bartolić mnogima će na pamet prvo pasti Kristijan Tadić, vanserijski talent i mozak tadašnje Vinakove momčadi.
Ovim putem 20-godišnjem Dinamovcu želimo puno uspjeha u daljnjoj nogometnoj karijeri, a u prilogu možete pogledati dio njegovih stoperskih “intervencija” na nogometnom terenu, kao i poruku kojom potiče “ostanak kod kuće” s ciljem što efikasnije borbe protiv pandemije koja je pogodila ne samo Hrvatsku, već i cijeli svijet.
(www.icv.hr, ts)