Nikome nije lako danas u ovo nezgodno doba pandemije koronavirusa. Svatko se bori na svoj način, bilo je puno teže za vrijeme mjera, sada je malo lakše, ali tek ono što slijedi će pokazati pravu sliku cijele priče. Troje Slavonaca iz Orahovice s nama je podijelio svoje priče, Maja Škraba ravnateljica Osnovne škole Ivane Brlić-Mažuranić, Yaser Yahya konobar i Boris Šumrada vozač kamiona te predsjednik udruge koja je vlasnik teretane u Orahovici.

MAJA ŠKRABA – Ravnateljica OŠ Ivane Brlić-Mažuranić

Nakon gotovo dva mjeseca škole su barem malo oživjele iako još uvijek djeluju tužno i tiho. No, postoje ljudi koji su uvijek bili tu, spremačice i domari, djelatnici škole, a posebno ravnatelji. Ravnateljica Osnovne škole Ivane Brlić-Mažuranić Orahovica Maja Škraba osim svog opisa posla, školu voli kao svoj dom i prema njoj se tako odnosi. Tako je bilo u ovo vrijeme koronavirusa, iako bez dječje graje, bez onog posla koji sve djelatnike čini najsretnijima, nužan posao morao je biti odrađen.

-Škola su prije svega učenici i zato je nama bilo uvijek teško ući u zgradu i slušati samo tišinu. Iako djece nema, mi smo tu jer ima posla koji se mora napraviti. I danas đaka gotovo kao da i nema, samo ih je 5 četvrtaša u jednoj učionici. Moram priznati unatoč svemu kako ta škola na daljinu jako dobro funkcionira. Posebno moram pohvaliti našeg učitelja Damira Čelanta koji je napravio platformu za nastavu na daljinu razredne nastave i komunikacija se učiteljima i učenicima je svakodnevna. Ovakav oblik nastave je puno teži i zahtjevniji za djecu, ali i za učitelje i sve više je vidljivo i za roditelje koji su puno oko toga angažirani. Roditelji imaju jedno veliko opterećenje jer recimo kada učenik odlazi u školu i odradi svojih nekoliko sati koliko nastava traje, roditelj vidi samo onih sat vremena koliko se učenik posveti zadaći ili učenju. Danas s ovom nastavom od kuće roditelj sada vidi koliko i dijete i učitelj zapravo beskrajno dugo rade. Ipak, osobni kontakt učenika s učiteljem je nezamjenjiv, i to je zapravo ona prava nastava koju svi jedva čekamo – priča ravnateljica Škraba, a u nastavku iznosi kako teče nastava s 5 učenika i mogu li škole uopće imati bilo kakve planove za ljetni period i jesenski nastavak nastave.

-Trenutno učiteljice rade dupli posao, rade s učenicima koji dođu u školu, a moraju sve pripremiti i za one koje sve prate od kuće. Svi smo sada u tome i tome se posvećujemo. Naravno držimo se svih mjera opreza, obvezna je dezinfekcija svuda, od ulaska u školu, potom mjerenja temperature učenika koji dolaze u školu, vodimo brigu o njihovom rasporedu sjedenja iako ih je malo, činimo sve što je potrebno da naša djeca budu sigurna. Teško je sada govoriti o bilo kakvim dugoročnim planovima jer nama informacije dolaze iz dana u dan. Moramo čekati kakvi će biti naputci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i našeg resornog ministarstva i tako ćemo postupati. Mi ćemo se potruditi i dati sve od sebe kako bi jednog dana kada se svi učenici vrate u školu, ona bude spremna i dočeka ih s jednim velikim osmijehom prijateljstva i sreće – zaključila je Škraba.

YASER YAHYA  – konobar

Znamo da su konobari ponekad ljudima sve, i prijatelji, psiholozi i savjetnici. Njihov život bez ljudi je isprazan. Iako se sada popuštanjem mjera njihov svijet polako vraća u normalu, još uvijek nije to. Yaser Yahya dugogodišnji je i omiljeni orahovački konobar i gotovo da nema čovjeka s kojim nije dobar. Ovo proteklo vrijeme, puna dva mjeseca bez posla mu je nedostajalo, no bilo je tu i dosta prednosti.

-Baš tako, kada svoj posao voliš i uživaš u svakoj priči koju čuješ, svakoj tacni koju odneseš za stol, mora ti nedostajati. U ovome poslu čuješ i proživiš svega i svašta, slušaš o raspadu brakova, koliko je tko metara drva danas prebacio preko ruku, kakva je čija žena, tko koga vara, kakav je aktualna politička situacija u gradu i državi, a ja kao veliki Dinamovac najviše volim trenutke poslije pobjede Dinama nad Hajdukom kada mi navijači splitskog kluba dođu za stol. Tu bude provokacija, zafrkancije, ali mi Slavonci se znamo našaliti među sobom bez bilo kakvih tenzija, dobro se nasmijemo svi i onda zajedno popijemo. Ne dostajalo je sve to naravno, svaki dan prođeš kraj kafića, unutra mrak, terase prazne, nikada tako nije bilo pa ni u vrijeme Domovinskog rata. S druge strane ovo vrijeme bez posla mi je koristilo kako bih više bio s obitelji, odradio neke poslove po kući koji vječno čekaju onaj ”sutra ću ili kad odmah čim odem na godišnji”. Ipak, ljudi su ljudi, živi svijet oko nas je nešto sasvim drugo i sada sam sretan, bez obzira na sve mjere koje moramo poštivati, tu smo, radimo – kaže Yaser i kako je rekao veliki je navijač zagrebačkih Modrih pa mu tako maksimirska tribina i navijački huk za Dinamo posebno nedostaju.

-Uh, to je teško i opisati. Dva mjeseca bez da je lopta krenula s centra bilo gdje, a posebno od mog Dinama. Meni je sve to teško palo, a da ne kažem mom sinu Eddyju koji je svaki puta sa mnom na tribini. Vjerujem da će sve to brzo ponovno krenuti, ide ljeto, prvo završetak prvenstva pa onda i nove kvalifikacije za Europu, nadam se opet s Dinamom u proljeće u Europi pa pun Maksimir, druženje prije i nakon utakmice pa danima u kafiću prepričavanje svih detalja. Ma ide sve to na bolje, bit će sve u redu, vratit će se ono naš normalno vrijeme – zaključuje Yahya.

BORIS ŠUMRADA – vozač kamiona i predsjednik udruge koja drži teretanu

Boris Šumrada zanimljiv je lik. Donedavno je radio u auto školi te osnovao uz grupu prijatelja  Udrugu za body building i fitness ”Underground gym” u sklopu koje je otvorena teretana. No, kao čovjek koji voli izazove, krenuo je drugim poslom i danas je profesionalni vozač kamiona s kojim obilazi Europu. Kako bi jedan vozač usporedio svijet prije i za vrijeme korone?

-Kada bih usporedio obavljanje dužnosti profesionalnog vozača u doba korone s onim prije, i sada kada se epidemija smirila, razlika koju sam osobno osjetio je ona, kada se trebalo vratiti kući nakon odrađene ture u međunarodnom prijevozu. Inače, na graničnom prijelazu Slovenija-Hrvatska, točnije na ulazu u našu zemlju, dane su nam dvije opcije. Prva je bila direktan istovar robe koja je u tom trenutku bila u kamionu, zatim ponovni utovar i izlazak iz države u roku od 24 sata. Druga opcija je bila povratak na adresu prebivališta do poziva poslodavca ma sljedeću turu. Ako bi odluka bila druga opcija – povratak na adresu prebivališta, morali smo se pridržavati odredbi Stožera, a to je samoizolacija od 14 dana, koja u mom slučaju niti jednom nije završila do kraja, jer sam već nakon 2, 3 dana bio pozvan na sljedeću turu. Mislim da smo ja i moj otac, koji je također vozač i uz kojeg sam krenuo s ovim poslom, jedni od rijetkih vozača kojima samoizolacija nije stvarala toliki problem, jer smo na adresi prebivališta imali stan koji je odvojen od ostalih ukućana, što kod mnogih vozača nije bio slučaj. Ja vjerujem da im je ta cjelokupna situacija stvarala dodatni trošak (najam stanova) i zato su radije birali ostati u kamionu. Neki od kolega i više od  2 mjeseca nisu napuštali kamion, kako ne bi ugrozili svoje bližnje. Sada kada se situacija smirila, ponovno se smijemo vraćati u svoje domove bez 14 dana samoizolacije što smo jedva dočekali – priča Boris te iznosi koji su bili najveći problemi u vrijeme voženje po drugim državama:

-Najveći problemi su bili zastoji na pojedinim graničnim prijelazima. Ako bih gledao s pozitivne strane, mogu reći kako smo u samoj vožnji, bili brži nego inače radi smanjene gustoće u prometu i nesmetano smo prolazili bez uobičajenih zastoja, naravno  zbog manje količine osobnih automobila na cesti, ali isto tako i teretnih vozila. To nam je olakšalo pronalazak parkirnog mjesta, što je inače veliki problem.  U vrijeme korone s bolešću nije bilo većih problema. Mi  vozači općenito imamo minimalan kontakt s ljudima u svom poslu., pretežno su to kontakti na recepcijama prilikom prijema utovara i istovara. Na recepcijama se pridržavamo međusobnog razmaka i slično kao i u drugim strukama koje su imale dozvolu za rad u doba korone. Obvezna je dezinfekcija ruku, nošenje maski. I slično. Evo sada se sve polako smiruje i nam aje puno lakše i kao vozačima i ka ljudima – zaključuje Boris dio vozačke priče, a onda malo o udruzi i teretani. Ljudi je ne dostajao taj sportski dio života s fitnessom.

-Na veliku žalost ekipe/članova koji inače s velikom ljubavlju posjećuju teretanu, bili smo onemogućeni vježbati svi zajedno u razdoblju od 2 mjeseca. Snalazili smo se uz pojedine improvizacije kod svojih domova, parkovima, jezeru…. Svi smo to razumno prihvatili i uz veliku nestrpljivost smo dočekali  ponovno kvalitetno druženje. Sada prema trenutnim odredbama Stožera pridržavamo se svega, znači pojačana je higijena u prostoru teretane, dezinficiramo ruke pri ulasku i izlasku iz teretane, jednom dnevno dezinficiramo cijelu teretanu i odgovorno pristupamo svemu što je Stožer naredio. Nadamo se što prijem popuštanju mjera i vraćanju na staro – zaključuje Boris Šumrada.

(www.icv.hr, vg)