Za Domagoja postoji samo jedna božićna želja, da ljudi kupuju više njegovih igračaka

Priča o 24 godišnjem mladiću s teškoćama u razvoju Domagoju Stojšiću koji po osječkim kafićima prodaje igračke, dobro je poznata Osječanima i Osječankama, a nakon što ju je zabilježila i emisija “Provjereno”, s njom je upoznata i cijela Hrvatska. No, o tom mladiću velikog srca, velikog osmijeha, ali ni malo lagodnog života, ponajprije se saznalo kad je njegova profesorica iz srednje škole o njemu objavila Facebook status:

– Dragi Osječani, ako sretnete Domagoja dečka koji prodaje igračke na tržnici ili po kafićima, želim da znate da je to moj bivši učenik,koji je najdivnije i najtoplije biće na svijetu. Završio je za pomoćnog pekara, obilazio pekare i restorane po gradu i ispitivao treba li netko pomoćnog radnika, ali nije bilo sreće. Živi s majkom i potrebna im je svaka pomoć. Molim vas tko može, pomozite mu kada ga ugledate! Nije prevarant, nego osoba s teškoćama u razvoju za kojeg država na žalost ne mari – napisala je profesorica Tajana Šarić.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

Čim vide Domagoja i njegove plišance, prolaznicima se pojavi osmijeh na licu jer je i on sam uvijek nasmijan i veseo, sa svima će se pozdraviti i popričati. Zastane u brojnim agencijama, trgovinama, ali se nigdje ne zadržava dugo da “posao ne trpi”. Kako njime pridonosi više nego skromnom kućnom budžetu, Domagoju nije teško satima hodati po gradu od kafića do kafića, noseći plišance u maloj plastičnoj “gajbici” obješenoj oko vrata.

No, kako su zbog koronavirusa donesene nove mjere, a kafići zatvoreni, Domagoj se morao “vratiti” na tržnicu gdje je nekad i započeo prodaju igračaka.

– Samo da hoće ljudi kupiti što više, ali slabo. Malo je ljudi i svi kupuju samo osnove potrepštine – zaključuje Domagoj kojeg smo zatekli u zatvorenom dijelu osječke tržnice te dodaje:

– Napiši da se ne boje, nemaju se čega bojati – kaže.

S njim je i njegova majka Dobrila koja nam je ispričala kako je situacija postala teška kad je 91. godine ostala bez posla u osječkoj tvornici Tekos, nakon 14 godina radnog staža.

– Krpamo nekako iz dana u dan. Nama ne treba puno, samo za “preživjeti”. Evo moja sestra izrađuje igračke, Domagoj prodaje, živimo skromno i pošteno, snalazimo se kako znamo, a nadamo se da ćemo uspjeti pronaći posao, bar jedno od nas – optimistično kaže Domagojeva mama napominjući kako je i drugi sin nezaposlen.

Domagoj voli svoj posao i svoje igračke kojima je čak nadjenuo imena, a otkriva nam kako bi jednog dana volio imati svoju trgovinu u kojoj bi ih prodavao.

No, njegova sadašnja najveća želja je da se sve ponovo vrati “u normalu” da ljudi bez bojazni idu u kupovinu, da kafići ponovno rade jer ono što Domagoju najviše nedostaje su ljudi, prijatelji koje je stekao obilazeći lokale i bez kojih je njegova široka slavonska duša prazna.

(www.icv.hr, tj)