U ovim vremenima kada koronavirus i dalje hara, život uglavnom piše drame, no dogodi se tu i tamo neka lijepa priča. Gospođa iz okolice Virovitice koja je u bolnicu primljena s teškim simptomima Covid-19 bolesti putem RTL-a željela je javno zahvaliti svom zdravstvenom osoblju bolnice u Virovitici jer, kako kaže, bili su joj kao mala obitelj tijekom njene bolesti.
55-ogodišnja Marija Košutić koja živi u malenom selu Kapela Dvor u Virovitičko-podravskoj županiji preboljela je koronavirus, a zarazila se od svog oca za kojeg, kaže, nije ni u jednom trenu posumnjala da je zaražen. Otac joj je živio sam i naglo mu se zdravstveno stanje pogoršalo te je morao u bolnicu. Marija ga je okupala, spremila za bolnicu i odvezla. Međutim, otac joj je ubrzo nakon toga preminuo.
Kaže kako je tada pretpostavila da ima koronavirus. Čim je saznala da joj je otac pozitivan nazvala je kući i odmah otišla u samoizolaciju.
– Ja sam u utorak, 15. prosinca, odmah dobila simptome. U biti nisam ni znala da je to korona, nego sam ja njega ostavila u ponedjeljak navečer u bolnici i rekli su mi da mi je tata pozitivan na koronu. Odmah sam zvala doma i išla u izolaciju. Drugi dan sam dobila temperaturu, ali kako sam zvala u bolnicu i rekli su mi da je tata umro, ja sam to sve pripisivala tom stresu i da je to od tog – rekla je.
Ali, kako i sama kaže, ipak je sumnjala. Otišla je na testiranje i bila je pozitivna, a iz dana u dan joj se stanje pogoršavalo. Temperaturu je imala stalno i tek bi joj se povremeno snizila, a onda su je članovi obitelji odvezli u bolnicu jer su vidjeli da nije dobro.
– 23.12. sam završila u bolnici preko hitnog bolničkog prijema i eto deset dana sam bila tamo, sedam dana sam primala kisik, a dva dana sam još ostala na promatranju – ističe.
Od simptoma, gospođa Marija je imala teške poteškoće s disanjem, temperaturu te je povremeno gubila svijest.
– Nisam znala gdje sam, zacrnilo mi se i ja sam sjela i otvorim oči i shvatim gdje sam. Bilo je malo problema sa stolicom, u biti tipično sve za koronu, ali nisam bila baš svjesna u glavi, na momente spavaš i ne spavaš – prepričava.
Gospođa Marija je imala i početak upale pluća i koliko joj je zdravstveno stanje bilo ozbiljno zbog korone toliko ju je psihički sve to potreslo jer joj je u posljednje vrijeme puno dragih ljudi umrlo. Ne može to, govori, opisati nikako osim kao strašno iskustvo.
– Ja na momente nisam bila prisebna što zbog temperature što zbog psihičkog stanja, ja to ne mogu nikome objasniti što se sa mnom dešavalo – naglašava koliko joj je bila važna podrška obitelji u tim strašnim trenucima.
Primljena je na očni odjel u Općoj bolnici Virovitica koji je sada u funkciji Covid odjela, a za osoblje ima samo riječi hvale.
Napravili su joj sve pretrage, a Marija naglašava kako su svi bili jako ljubazni i kako bi svima njima htjela zahvaliti. I na hitnom prijemu i na Covid odjelu.
– Stvarno svi, od spremačica, do medicinskih sestara i tehničara pa do doktora. Ja ni ne znam kako se svi ti ljudi zovu – kaže.
Gospođa Marija govori kako su ih svaki dan pitali kako su, kako su im čestitali Božić, kako su s njima vodili normalne razgovore samo kako bi njima bilo lakše.
– Jednoj sestri sam rekla da sam se od tate zarazila i plakala sam, pa me pitala što se desilo. Rekla sam da mi je brat završio u Dubravi na respiratoru. Kad god je poslije došla pitala bi me: ‘Gospođo kako je vaš brat?’ To te strašno pogodi jer ti ipak znaš da netko zna za tebe, da je obratio pozornost na tebe i na to što si mu govorila – dodaje.
Svi već znamo da medicinsko osoblje radi u teškim uvjetima i da rad u punoj korona opermi nije nimalo laka stvar.
– Nama trebaju vaditi krv, svaki dan, do podne, popodne. Koliko su se oni trudili, koliko je njima to bilo teško, mi smo svi manje-više bili dehidrirani. On nama treba naći venu, a ne može…- priča Marija.
Liječnici su ih obilazili dva puta na dan i sve im objašnjavali.
– Meni su nakon sedmog dana rekli: ‘Gospođo probajte sami bez kisika.’ Ja sam rekla da se jako bojim jer sam noći i noći presjedila. Bojala sam se ako zaspim, ako mi slučajno izađe taj kisik da ću se ugušiti jer to je bila jaka bol u prsima, kad si trebao udahnuti zrak bez kisika – kaže.
Na vratima od WC-a stajao je broj koji si mogao na mobitel nazvati ako slučajno sestra nije bila tamo. Gospođa Marija ističe da su joj u tih deset dana bili kao mala obitelj.
Jedan medicinski tehničar, priča gospođa Marija, za Badnjak im je priredio iznenađenje.
– Na Badnjak navečer jedan je medicinski tehničar imao božićnu kapicu. Jako su se trudili – prisjeća se.
Rekao im je u šali da moraju biti mirni i neka noćas budu dobri. Za Novu godinu im je priredio mali koncert.
– On je pjevao po hodniku, dok nas je vozio na pretrage, plesao je. Jedna od sestara mu je rekla: ‘Jel to Labuđe jezero plešeš?’, a on joj je odgovorio: ‘Malo da im uveselim dan kad već nisu mogli biti na novogodišnjem koncertu, barem da vide Labuđe jezero – kaže gospođa Marija.
Ispričala je i kako su se s njima šalili, a ako bi im bilo teško, da su sjeli i porazgovarali.
– Ja tak šta nisam doživjela. Svaka čast – ističe.
Marija svima njima samo želi zahvaliti na ljubaznosti. Poručila im je da samo tako nastave jer su svi toliko požrtvovni i da toliko sebe daju u taj posao jer to je posao koji vole i koji rade s ljubavlju.
I tako je gospođa Marija u svojim najtežim trenucima imala veliku podršku od ljudi koje ispod maske i odijela nije vidjela i koje ne bi sada na ulici prepoznala.
– Samo bi svima htjela zahvaliti. Kad sam odlazila rekla sam: ‘Oprostite ako vas negdje sretnem, rado bih vas sve počastila barem kavom, ali ja vas ne poznam pa se nemojte ljutiti ako vas ne pozdravim – kaže gospođa Marija.
A onda je jedan medicinski tehničar skinuo masku ispod vizira kako bi ga gospođa Marija na ulici mogla prepoznati.
– Rekla sam mu da nisam ni znala da ima bradu. On je odgovorio: ‘Imam bradu, kako ne bi imao bradu. Nemam kosu, ali zato imam bradu – prisjeća se gospođa Marija.
(rtl.hr, foto: Opća bolnica Virovitica)