Monika Lanšćak nova je nada Kazališta Virovitica: Kao Hedda Gabler bila sam spletkarošica, a kao Marina željna majčine pažnje

blank

Mlada, simpatična i zanimljiva Monika Lanšćak (24) nova je nada Kazališta Virovitica. Ulogom Marine u predstavi „Alabama“ autora Davora Špišića započela je svoju profesionalnu glumačku karijeru. Upravo to bio je povod za naš razgovor s njom.

Kako nam je sama rekla, za otkrivanje skrivenog talenta zaslužna je njezina sestra Mateja Bušetinčan, koja je i sama završila Akademiju i danas je kazališna glumica. Procijenila je da je bila dovoljna jedna Monikina predstava da u njoj vidi „to“ nešto.

– Moja ljubav prema kazalištu nije se rodila od malih nogu kao kod većine kolega glumaca. Rodila se postepeno, nakon što je moja sestra u meni prepoznala glumački potencijal prilikom božićne priredbe u našoj župi u kojoj sam glumila. Tada sam se, sasvim slučajno, našla u ulozi stare žene. To što je moja sestra vidjela u meni, taj potencijal, potaknulo me i ohrabrilo da upišem Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Sada je zahvaljujući njoj kazalište moj posao, moj drugi dom, a nadam se i budućnost – objasnila je Monika Lanšćak.

MG 3275

DATI SVE OD SEBE

Od Monike doznajemo kako je na Akademiju došla bez očekivanja. Činjenica da je prošla sva tri kruga prijamnog ispita bilo je ugodno iznenađenje i za nju samu.

– Polako su se počele nizati predstave i ja sam otkrivala taj svijet glume. Tada se rodila moja ljubav prema teatru, filmu, otkrila sam sve čari ovog posebnog svijeta i zaljubila se u njega. U našem, virovitičkom Kazalištu glumila sam tijekom studiranja u predstavama “Shakespeare pir”, “Viktor ili djeca na vlasti” i “ Bijela kuga”. Prilikom tih predstava shvatila sam da mi se sviđaju glumci koji ovdje rade, kao i sama atmosfera. Već tada sam željela baš ovdje nastaviti svoju glumačku karijeru. Drago mi je da se to sada i ostvarilo – ističe naša sugovornica.

MONIKA LANSCAK 2

U predstavi „Alabama“ čiju režiju potpisuje Dario Harjaček Monika tumači lik Marine, kćer glavne junakinje Ruže i oca Vinka, ujedno i sestru pokojnog mladića Gorana. Za ovu predstavu Monika kaže kako je riječ o suvremenoj drami s vrlo pitkim tekstom i direktnim replikama.

– Već deset godina moj lik, Marina, osjeća se zapostavljeno i manje vrijedno. Razlog tomu je što je njezina mama Ruža fokusirana samo na pokojnog sina, koji je prije izvršenog samoubojstva u Americi ubio petero svojih vršnjaka. Goran je svim svojim djelima nanio bol cijeloj obitelji, ali kao takav i dalje ima potpunu majčinu pozornost. Majka se odbija odvojiti od njegovog pepela i u svojoj glavi i dalje komunicira s njegovim duhom i vodi svoje bitke. Ne primjećuje svoje živo i zdravo dijete i zbog toga je moj lik duboko ranjen i ostaje željan majčine pažnje. Marina tako svoj bijes potiskuje, što se odražava na njen odnos s majkom i čini je grubom. No, ta grubost nije zato što ne voli majku, već je to taj osjećaj nemoći, manje vrijednosti i ranjivosti – ispričala nam je Monika Lanšćak.

MONIKA LANSCAK 3

Monika je i na glumačkoj akademiji imala većih uloga. U drami Henrika Ibsena igrala je glavnu ulogu, Heddu Gabler, po kojoj je predstava i dobila ime. Za taj lik koji joj je, kaže, bio i najteža, najdraža i najromantičnija uloga, Monika je morala dati sve od sebe.
Cijela predstava govori o tragediji Hedde Gabler. Zbog vlastitog nezadovoljstva, gubitkom aristokratskog života i nakon udaje u buržoazijsku obitelj, pravi spletke te manipulira tuđim sudbinama kako bi drugima napakostila.

– Hedda je zaista jedna kompleksna junakinja. Tijekom te predstave kao glumica sam doživjela katarzu. U tom trenu sam se zapitala: ako sam je ja doživjela, sigurno je i publika. Tu je bio jako veliki raspon emocija koje moraš proživjeti. Hedda na kraju izvrši samoubojstvo jer je u nemogućnosti prilagoditi se novom načinu života.

Od mene se očekivalo da na sceni dočaram i opravdam osjećaje žene koja stalno zagorčava drugima život. Kao da to već nije dovoljno, na kraju izvrši i suicid. Bilo je u početku jako teško shvatiti takav sklop u glavi i što se tu događa, kako da opravdam nešto što je suprotno od mojih uvjerenja – priznala je Monika, ali nam i otkrila da je bez obzira na svoju težinu cijela predstava za nju bila genijalna. Kada je vježbom „ušla u lik“, kaže, ta ju je uloga naučila glumiti iz dubine duše.

EMPATIJA PREMA LIKOVIMA

– Naučila sam kako osjetiti tu unutarnju „nestvarnu emociju“ koju kao osoba nemate u sebi, ali se u tom trenu mora kroz vašu psihu stvoriti u vama. Morate je početi osjećati. Sve mi je to na kraju pomoglo da se usavršim ne samo kao glumica već i kao čovjek jer sam stekla novu vrstu empatije – dodala je.

 

MONIKA LANSCAK 5

Govoreći pak o empatiji prema liku koji glumi, kada se mora poistovjetiti s njim, osjetiti njene „nestvarne emocije“, kako ljubav, tako i bijes, nemoć i bol, Monika ističe kako je sva ta identifikacija s likom za glumce i opasna. Iskustvo i talent ono je što glumca uči kako lik izolirati od svoje psihe, svog privatnog života, „očistiti“ se od njegovog traga u stvarnom životu jednom kad predstava završi. Jer, kod nekih likova poveznica s glumcima zna biti opasna, kaže.

– Identifikacija s likom je jako opasna. Lik koji glumimo može nas u potpunosti obuzeti. Ako nas lik obuzme, možemo početi ludjeti, misleći da smo netko drugi i živjeti život kroz njegov pogled na svijet. Ja dopuštam liku da me obuzme, ali samo za vrijeme predstave. Razvila sam mogućnost da napravim taj „most“ između sebe i lika, koji traje za vrijeme predstave, a nakon završetka taj isti most rušim – slikovito je ispričala Monika, kojoj želimo puno dobih uloga i novih iskustava na daskama koje život znače.

(www.icv.hr, ak)