Fra Silvio Šćepanović danas je misionar u afričkom Maroku: Ovdje je habit u javnosti zabranjen, o Evanđelju se ne priča, ono se mora živjeti kroz rad s ljudima

blank

Kad pomislimo na misionare u Africi, većina nas u glavi će stvoriti sliku svećenika ili časnu sestru u redovničkom habitu kako pomaže u nekom selu, bolnici ili punom sirotištu. I kako otvoreno govori o Bogu, gdje god se pojavi, jer dolazi kao Njegov misionar. No, što kada misionar ode u zemlju gdje zbog druge vjere i kulture u javnosti ne smije nositi habit i gdje ne smije javno govoriti o Kristu? Kako ondje svjedočiti vjeru ako se Boga, konkretno Isusa Krista, ne smije spominjati izvan četiri zida samostana?

Odgovor na ta pitanja zna fra Silvio Šćepanović. Ovaj rođeni Kutinčanin, kojeg vjernici Župe sv. Ivana Krstitelja jako dobro znaju jer je s njima dvije godine kao župnik živio u Špišić Bukovici, već je sedam mjeseci u Tangieru, u istoimenoj nadbiskupiji u Maroku na sjeveru Afrike. Sigurnost župe u kojoj su ga svi poznavali i u kojoj je znao kako „vjernici dišu“, zamijenio je prošle godine velikom nepoznanicom, misijom u zemlji u kojoj jako mali dio vjernika odlazi u katoličku crkvu i gdje je sve u skladu s muslimanskom vjerom i običajima. Ondje, kaže, isključivo živi Evanđelje među ljudima jer se drugačije ne može svjedočiti.

SPECIFIČNA MISIJA

– Otkad sam postao fratar, želio sam ići u misije. Vidio sam se jedino kao misionar, no nikome to nisam govorio. I, iskreno, nisam imao nikakvih očekivanja vezano uz mjesto na koje želim ići. Jedino sam se malo iznenadio kada su mi prošle godine rekli: ideš u Maroko. Najviše zbog jezika – znam engleski, ali tamo se govori arapski i francuski. Na kraju mi u Kustodiji govorimo španjolski – počeo je priču fra Silvio, kojeg smo za razgovor zamolili za vrijeme kratkog godišnjeg odmora u Hrvatskoj, tijekom kojeg se zaustavio i u Virovitici.
Oni koji ga znaju ističu kako je po mnogočemu drugačiji. Poznat je po iskrenosti i otvorenosti, po tome kako „ga ne drži mjesto“ i kako ima svoj stav.

Ovaj osebujan franjevac sam za sebe reći će kako živi neku novu avangardu u kojoj nije vezan ni uz službe, titule, funkcije, novac ni položaj, već da ga uvijek zanima konkretno čovjek.

– Uvijek sam previše iskren i često mi se ne sviđa ono što se drugima sviđa. Ne može me kupiti nijedna politička opcija, ni novac EU fondova, ni sredstva iz općinskih proračuna. Nije mi važno hoću li biti gvardijan ili župnik. Ja Evanđelje vidim kao suživot s ljudima. To sam osjetio kao svoje poslanje, ići među ljude, tako ja shvaćam poruku Evanđelja i Isusovu poruku meni – ističe naš sugovornik, za kojega je odluka da ode u misije značila još jednu prekretnicu u životu.

A one mu nisu strane. Prije svećeništva radio je u Petrokemiji u Kutini, gdje je bio i član DVD-a Petrokemija. Kada se zaredio i postao svećenikom, upoznao je brojne ljude i susretao se s njima u konkretnim životnim situacijama. No, malo toga ga je moglo pripremiti na tako veliku promjenu kao što je bila misijska zadaća u Maroku.   

– Maroko je jedna specifična franjevačka misija koja se razlikuje od ostalih misija u Africi. To je misija u kojoj vi nikoga ne idete obraćati na kršćanstvo, ne idete tamo nekome propovijedati Evanđelje. Poruku Krista moći ćete samo živjeti i to kroz konkretan rad. Zahvaljujući svojim rukama i nogama, a ne pričom. Kroz pomoć i život sa siromasima, s napuštenom i siromašnom djecom, s migrantima, bolesnima, sa zatvorenicima – ističe fra Silvio.

fra silvio3

OGOLJEN ZA BOGA

Dok govori, kaže kako ne želi da itko stekne neku romantiziranu sliku o misijama. Početak je bio težak toliko da se osjećao, kaže, kao Job iz Starog zavjeta.

– Kada sam stigao u Maroko, shvatio sam što znači biti sam. Ogoljen, do kraja. Nemaš nikog svog. Nemaš ništa svoje. Na terenu si jedini iz Hrvatske. Nikoga ne poznaješ. Ne znaš jezik. Vidiš, svi su te prihvatili, ali osjećaš da nisi uklopljen do kraja. Na misi koncelebriraš dok ne naučiš španjolski, osjećaš se kao neki student.  U jednom trenu dođeš do toga da ti više ništa ne koristi. Ništa što si ponio, ništa što znaš. Imaš samo Boga i sebe. I to je na kraju ono na čemu sam danas zahvalan – shvatiš da je samo Bog bitan, da u konačnici zaista imaš samo Njega i da se na Njega moraš osloniti – ističe fra Silvio.

Govoreći o svojoj novoj župi kaže da se nalazi u gradu koji je spoj suprotnosti. S jedne strane Tangier je najveća luka u Africi iz koje se roba distribuira za cijelu Afriku i u koju uplovljavaju luksuzne jahte i kruzeri. Preko interneta i putničkih agencija turistima se ondje nude luksuzni hoteli, kockarnice i plaže. A s druge strane to je grad s puno siromašnih, napuštenih, zaboravljenih ljudi. Poput drugih gotovo u potpunosti muslimanskih zemalja, vjerski utjecaj ovdje se održava na cijelu Kraljevinu. To će znači da nema sirotišta, nema klasičnih institucija pomoći socijalnim slučajevima, bar ne u smislu na koji zapadni svijet razmišlja. Tu valja uzeti u obzir tumačenje po kojem je onaj tko je siromašan, u Alahovoj nemilosti pa se na njega često ni ne traži adekvatna pomoć, kaže fra Silvio, istaknuvši kako se nerijetko i nekoliko generacija obitelji nalazi u tom začaranom krugu siromaštva i neimaštine, snalazeći se doslovno iz dana u dan.  

PREPUŠTENI ULICI I LJUDIMA DOBRE VOLJE

Centar u okviru misija u Tangieru tako pruža niz različitih vrsta pomoći i usluga za djecu i odrasle.

– U našem Centru obrazujemo siromašne za osnovnu i srednju školu jer je školovanje u Maroku skupo. Kod nas mogu slušati predavanja, a onda samo polože ispite. Nakon toga većina će najčešće odmah potražiti posao jer si ne mogu priuštiti fakultet. Onaj tko ide na fakultet, bogatijeg je statusa. U Centru predaju i drugi volonteri, vanjski suradnici koji su muslimani i s kojima jako lijepo surađujemo – priča fra Silvio, te ističe kako je dolaska u Maroko shvatio koliko je Centar važan zbog pomoći napuštenoj djeci koja preživljavaju na ulicama: u Maroko ne postoje sirotišta.

fra Silvio 1

Ostavljena i siromašna djeca borci su za vlastitu sudbinu – većina njih prisiljena je već od malih nogu raditi na tržnicama, nositi sanduke, robu, kako bi zaradili za hranu. Mnogi rade i jer imaju bolesnog člana obitelji i jedini su koji u toj situaciji donose novac u kuću, potreban i za lijekove i medicinsku skrb. Centar je stoga mnogima utočište. S djecom i odraslima uz svećenike i druge volontere rade i časne sestre Misionarke ljubavi (časne sestre Majke Tereze iz Calcutte). Lijepu riječ i konkretnu pomoć ovdje će dobiti svi, neovisno o dobi, statusu, vjeri. Čovjek je čovjek, kaže fra Silvio, njemu treba pomoći. Ovdje i sada.

– Za pružanje podrške, razumijevanje, nisu potrebne velike, ponekad čak i nikakve riječi. Nikakva nametanja svojih rješenja, svojih ideja. Čovjeku treba izaći ususret na način koji neće ništa mijenjati na silu, već mu pomoći u konkretnom trenutku. Ispunjava me to što na takav način živimo Evanđelje. Bez riječi, živjeti djelima, bez nekog velikog govora.

Jednostavno, zadovoljan si u onome što radiš, tog trena. Služiš konkretnom čovjeku – poručuje fra Silvio.

Za kraj, smisao misija u Maroku, kad zaključujemo njegovu priču, može se svesti na poznatu rečenicu koja se pripisuje sv. Franji: „Neprestano propovijedajte Evanđelje, a kada je potrebno, koristite i riječi.“

SAVJET KOJI SLIJEDI PRVI Važno je nemati očekivanja i ne prodavati svoje ideje kao „Božju volju“

Jedno od najčešćih pitanja s kojima se kao i drugi misionari fra Silvio Šćepanović susreće je i ono: je li zadovoljan odlaskom u misije? Je li to ono što je očekivao? Jesu li se ispunili njegovi snovi, duhovni ideali?

– Nisam imao očekivanja, nisam imao snove, zadovoljan sam malim djelima – reći će fra Silvio. Tajna zadovoljstva je ne imati očekivanja, kaže, iako je svjestan da rečenica zvuči kao poruka iz knjiga popularne psihologije i self-help priručnika. Već u nekoliko sljedećih rečenica jasnije je kako ona proizlazi iz dubokog promišljanja vlastitog života, vlastitih razočaranja, nemoći, svjesnosti o slabostima i manjkavosti onih vrijednosti za kojima danas leti cijeli svijet.

– Svi mi danas živimo u oluji ideja, da te ideje plasiramo što brže i što prije. To svi žele, kao što i svi nešto od nas očekuju. Baš svi. Na kraju, ono što ostaje je konfuzija i razočaranje sobom, idejama, rezultatima. Tada se počinjemo zatvarati u sebe, uzimamo u ruke i krunicu i Sveto Pismo, ali se ne vidimo. Ni sebe, ni druge oko sebe. A Bog ne želi zatvorenost – uvijek traži da ideš među ljude. Ako gledamo Evanđelje, Isus je uvijek išao među ljude, on traži i od nas da budemo s ljudima, ne da se zatvaramo u sebe i svoja htijenja, svoje prohtjeve, već da idemo drugima. Moraš biti otvoren i biti bez očekivanja, a to je najteže – kaže fra Silvio, napomenuvši kako se mnogo puta nalazimo u situaciji u kojoj smo uvjereni kako mnoge dobre stvari činimo „u Božje ime“ i kako su naše ideje „Božja volja“ pa potonemo kada se ne ostvare.

– Kada te Bog ogoli, brzo ti splasnu ideali. Shvatiš da ne možeš činiti ni ono dobro što si želio, shvatiš da je to bila samo jedna ideja koju si htio prodati pod „Božju volju“. Shvatiš da tu svoju ideju moraš prvo dobro propitati, ispitati. Da moraš vidjeti što je bilo prije tebe i kako se stvari zapravo odvijaju u stvarnosti. Moraš noćima ne spavati da bi mogao nešto zaista i organizirati i postići kako treba. Za to treba strpljenja, treba povjerenja, a najviše treba biti iskren prema sebi i prema Bogu i ljudima. Laž će se lako upakirati u estetiku, u neku lijepu, dobru ideju koju treba prodati, ispuniti odmah. Svi bismo htjeli promijeniti svijet na bolje preko noći. No činjenica je da ga mijenjamo samo ako se prvo okrenemo mijenjanju samoga sebe, svojih stavova, razmišljanja i pristupa drugima, a to možemo jedino s Bogom – stav je ovog osebujnog svećenika koji će, sigurni smo, svojim konkretnim djelima pomoći svjedočiti još dugo.

(www.icv.hr, mlo)