U svakoj generaciji postoje učenici koji se po nečemu izdvajaju od ostalih. Kada bi postojala kategorija u kojoj bi bili nagrađeni isključivo za ustrajnost i upornost, onda bi Virovitičanin Duje Roko Kalaš bio apsolutni pobjednik svoje generacije.
Ovaj samozatajan i skroman učenik, koji je upravo završio 1. razred matematičkog smjera Gimnazije Petra Preradovića u Virovitici, ima specifičan poremećaj pisanja i praćenja nastave. Nije to ni disleksija, ni disgrafija, ni druge poznate „muke“ pri pisanju, čitanju i razumijevanju, već je kod njega riječ o specifičnoj motorici zbog koje ga, kaže, ruke „jednostavno ne slušaju dovoljno brzo.“
RIJEČI NEĆE LAKO NA PAPIR
– Ja razumijem gradivo, no problem mi ga je prenijeti na papir. Malo sporije čitam, ali ne gubim se u riječima. Imam dobro pamćenje i zaista puno toga zapamtim na nastavi. No, kada dođe pismeni test ili kada nešto treba napisati ili prepisati, tada nastane problem – ispričao nam je Duje Roko Kalaš. Za jednu rečenicu, koju njegovi vršnjaci zapišu za minutu, dvije, njemu treba i do pet minuta.
Puno duže i puno više vremena mora uložiti da napiše isti test nego kolege iz razreda. Ruke ga ne slušaju, prespore su, kada treba na papiru pokazati sve što je naučio.
Dujina priča, sjećaju se njegovi roditelji Sanja i Ante, počela je još u vrtićkoj dobi. Da je bila riječ o pravom motoričkom poremećaju, saznali su puno kasnije. Nisu ga zanimale igračke u kojima je trebao nešto „šarafati“, raditi rukama. Izbjegavao ih je.
– Mislili smo da je u pitanju neka faza. Oduvijek je više volio slikovnice i knjige. Stalno smo nešto čitali, listali. Usmjeravali smo ga k tome. Mislili smo, proći će ga jednom i knjige, već će otkriti nešto da može raditi i rukama – prisjeća se mama Sanja, koja kaže kako im je „prvo zvono“ za uzbunu zazvonilo pred kraj vrtića.
Djeca u toj dobi povlače crte, uče oblike i slova, pripremaju se za prvi razred. U tome im je pomagala „sovica“ u kojoj su vježbali zadatke, pisali. Cijeli period u kojem su njegovi prijatelji puno lakše ispunjavali po tri, četiri stranice, Duje Roko je iskoristio za tek nekoliko linija. Na kraju je njegova „sovica“ ostala poluprazna.
– Mislili smo da je lijen za to, da nema volje samo za pisanje. Krenuli smo konkretno, s vježbama pisanja. Motivirali smo ga, ljutili se zajedno, mučili. No on je marljivo dijete. Sjedio je, držao olovku u ruci, pisao bi, no slova nisu napredovala.
Nisu to bile jasne linije – sjeća se majka Sanja prvih borbi u savladavanju slova, a nakon toga i brojnih drugih situacija koje su kao obitelj sve zajedno proživljavali. Roko ima i sestru Martu Letu Kalaš, no kod nje su izostale takve „muke“, sjećaju se. Roko je uvijek puno duže morao „grijati stolac“.
Otac Ante slikovito kaže kako je imao osjećaj da je Duje tih prvih dana satima sjedio i pisao jednu jedinu rečenicu u svoju bilježnicu za vježbu.
– Jedna rečenica, a kao da traje stotinu sati. Uzmete tu bilježnicu u ruku, a prva riječ ista kao i zadnja na stranici. Znači, nema nikakvog napretka. Vidite koliko se dijete trudi, da daje sve što može i pitate se u čemu je problem – priča otac, koji je Duju što prije uključio u košarku kako bi mu kroz sport dao dodatnu motivaciju i pomogao pri motorici. Mislio je, slova će postati jasnija kad sport pomogne u koordinaciji cijelom tijelu.
Napredak je išao, ali jako polako. U prvom razredu Osnovne škole „Vladimir Nazor“ ovaj vrijedan učenik, unatoč svom trudu, i dalje je pisao „krumpirasta“ slova. I promijenio je ruku – u vrtiću je pisao i jeo desnom rukom, a kad je stigla škola, postao je ljevak – sjećaju se Kalaševi, te kažu kako je jedan konkretan test u trećem razredu sve to promijenio. Zahvaljujući učiteljici Sanji Tatalović Štimac Duje Roko je nakon toga krenuo u potragu za konkretnom dijagnozom.
PRESUDNA MATEMATIKA
– Bio je to inicijalni test iz matematike. Dok su drugi rješavali zadatke, ja nisam stigao niti prepisati pitanja na vrijeme, a kamoli ih riješiti. Tada smo krenuli drugačije, vidjeti što ćemo – priča nam Roko o vremenu u kojem su ga pregledali i analizirali brojni stručnjaci, od neurologa, fizijatra, logopeda, psihologa…
Mišljenje stručnjaka je na kraju jedinstveno – njegovo je stanje trajno. Cijeli će život sporije pisati. Može si malo pomoći uz poneke vježbe, no morat će se sam snalaziti ako želi držati korak s drugima. I tako je Duje Roko, uz potporu svoje obitelji, od četvrtog razreda osnovne škole radio sve preporučene vježbe kako bi mogao pratiti nastavu i zapisivati potrebno.
Radio je „brain gym“ metode, slušao svaki savjet i prošao brojne lekcije kod logopeda i razgovore kod psihologa. Učitelji su prepoznali njegovu volju pa su mu i sami, sukladno mogućnostima u nastavi i dijagnozi, izašli u susret.
– Gdje je bilo moguće, dopuštali su mi da odgovaram usmeno umjesto pisanja. Naprimjer, kod lektire, geografije, povijesti i drugih predmeta. Kod matematike, fizike i kemije sve sam pisao, polako, sporije. Rješavao bih testove i nisam odustajao – priča nam ovaj učenik.
IŠAO NA NATJECANJA
Ne samo da nije odustao, nego je Duje Roko i pokazao da se upornost isplati. Dječak kojeg su mučila slova koja iz glave nisu htjela lako na papir na kraju je sudjelovao na natjecanjima iz matematike, povijesti, geografije, GLOBE programa, rušeći tako sve predrasude. Samo rijetkima kasnije je odao koliko je zapravo bilo teško držati normalan korak s vršnjacima iz klupe. Uvijek je morao dati dvostruko, trostruko više napora i truda. I nikada se nije izvlačio na svoju sporost, doznajemo od njegovih bivših nastavnika iz škole.
Lektiru bi pročitao među prvima u razredu, napisao bi sve domaće zadaće, tražio da mu ponove ako ne bi stigao istog trena zapisati što je učiteljica rekla. Borio se zapiše svaku riječ, makar i kraticom – pogreška je značila izdvojiti još nekoliko dragocjenih minuta da se ista riječ ponovno napiše. A lekcija već ide dalje.
Njegovi bivši nastavnici iz škole za njega čuvaju samo riječi hvale, kao i on za njih.
– U osnovnoj školi smo stvarno sa svim nastavnicima imali uistinu lijep odnos, pomogli su i nama i Roku – sjeća se majka Sanja.
JEDNA LEKCIJA, ŠEST SATI PISANJA
A onda, kada je sve naoko došlo na svoje, stigao je koronavirus i sve okrenuo naopačke. Lekcije koje su ponekad bile teške i za one koji normalno brzo pišu, za Roka su značile nove treninge strpljenja.
– Bio sam po cijele dane za računalom. Tipkanje umjesto pisanja mi malo olakšava, ali ne pišem brzo kao drugi ni uz pomoć tipkovnice. Neke lekcije znao sam prepisivati i po šest sati. Samo iz jednog predmeta – kaže Roko, koji ih ima 14. Pokazuje nam ispisane bilježnice u kojima su sva slova i uredna i jasna, no malo tko zna pravu cijenu živaca jedne jedine stranice. Bilo je to vrijeme u kojem se snalazio iz dana u dan, kao i ostali, a najteže mu je, kaže, bilo svladati matematiku.
Povratkom u školske klupe otvoreno je prišao profesorima i razrednici Sanji Srnak, koja mu predaje hrvatski jezik i književnost. Objasnio joj je kako ima volju i želju učiti, no da mu je pisanje zaista težak zadatak.
– Bio je vrlo otvoren o tome. Donio nam je papir s dijagnozom iz osnovne škole. Kontaktirala sam odmah roditelje da vidimo u čemu je problem i što možemo učiniti – sjeća se razrednica, koja kaže kako su srednje škole, za razliku od osnovnih, više prepuštene same sebi u takvim slučajevima, kada treba odlučiti o pristupu učeniku u ovakvim situacijama. Njoj samoj odmah je bilo jasno – omogućit će mu da odgovara sve što je iz gradiva moguće i dogovorit će se s njime za svaki test – hoće li ga pisati ili će ga odgovarati usmeno.
Predložila je, kaže, na razrednom vijeću i ostalim kolegama da pokušaju na sličan način izaći ususret učeniku, sukladno mogućnostima svog predmeta i načinu izvođenja nastave i ispitivanja.
– Podršku je odmah pružio i ravnatelj Kristijan Gostimir, koji je Duji Roku bio učitelj u osnovnoj školi i koji razumije problematiku. Svi profesori su pristali bez problema na određen način prilagodbe: kad je moguće, da odgovara usmeno, da produži test i na odmor, ako nije stigao odgovoriti na satu i na druge načine – ističe razrednica Sanja Srnak.
DIGITALNO OLAKŠANJE
A kako gimnazijalac ocjenjuje svoju prvu godinu? Što mu još može olakšati praćenje nastave, s obzirom na silan trud koji sam već ulaže?
– Puno mi pomogne kad ne moram zapisivati ili prepisivati lekciju ili kad usmeno odgovaram na testu. Svaki profesor koji mi lekciju koju predaje na satu stavi u digitalni oblik ili već samo na papir, da ja ne moram ‘hvatati’ sve bilješke, to mi je silna pomoć. Svjestan sam da matematiku, fiziku, kemiju i druge predmete moram pisati, da te testove ne mogu sve zamijeniti za usmeno ispitivanje. Svjestan sam i da se tu još dosta mučim. Bio sam na instrukcijama, pomogle su mi svladati osnovno i sada već puno toga znam. Ispred mene novi su izazovi, još više gradiva. Znam, moram raditi još više, no spreman sam.
Puno me toga zanima, osobito biologija i kemija, dio povijesti – priča nam ovaj marljiv učenik čija je priča zapravo priča o jednoj obitelji i zajedničkim usponima i padovima kroz sustav i borbu za obrazovanje.
Duje Roko svojim iskustvom istupio je hrabro i sigurno će potaknuti i druge vršnjake da se ne boje progovoriti o svom problemu. Tko zna, možda iz njegovog slučaja dobiju rješenja za vlastitu poteškoću? Dok završavamo razgovor, Duje Roko kaže da će odmoriti tijekom ljeta, a onda kreće u nove borbe. Borbe za znanje, koje po njemu ima neprocjenjivu vrijednost.
– Znanje me neizmjerno veseli. Spreman sam zbog njega dvostruko više vremena provoditi za knjigom ili ekranom, navikao sam i neću odustati – jednostavno zaključuje uporni Duje Roko Kalaš. (www.icv.hr, mlo)