Mlađi Virovitičani svog sugrađanina Vladimira Dopplera Jađu zasigurno znaju po tome što je nekoliko godina zaredom bio najstariji biciklist na Virovitičkim biciklijadama. No, oni stariji poznaju ga kao nekadašnjeg trgovca te uspješnog kuglača i glazbenika.
Posjetili smo ovog uistinu vitalnog umirovljenika koji je ove godine napunio 87 godina. Pokucali smo na vrata obiteljske kuće u Ulici Ivana Gundulića u Virovitici, koja je vjerojatno i jedna od najstarijih, ako ne i prvih sagrađenih kuća u našem gradu – datira oko 1900. godine.
SVESTRAN I VITALAN
– Zvonca nema, a vrata su svim dobronamjernim posjetiteljima u ovoj kući uvijek otvorena – rekao nam je živahnim glasom ovaj već tri desetljeća „stari dečko“, kojega od djetinjstva zovu Jađa. Naime, nadimak je došao od Vlada (Vladimir), no kako je to ime djeci bilo preteško izgovoriti, ispalo je Jađa. Taj nadimak i danas nosi.
– Već 30 godina živim kao samac. Dva puta sam se ženio, mada bih radije rekao „udao“, jer sam živio kod svojih žena. Naravno, prvo kod prve, a onda kod druge. Živio sam u „sretnom braku“ ukupno osam godina. Svaki brak po četiri. Tu se rodilo dvoje djece, koji su, Bogu hvala, živi i zdravi i redovito me posjećuju i pomognu mi kad god treba – priča nam Jađa, čovjek na „kratke bračne staze“.
No, otkrio nam je kako kratka bračna priča ima i svoju dobru stranu.
– Istina je da nisam dugo trajao u braku, ali eto me, životna priča mi je puno duža. Imam 87 godina i što je još važnije istaknuti, zdravih 87 godina. Imao sam doduše neko predinfarktno stanje tijekom kojeg se nešto malo zakompliciralo i zbog toga unazad desetak godina radim s pola kapaciteta. No, meni je i to dovoljno. U mojim godinama se čovjek ne smije previše naprezati – kroz smijeh nam kaže Jađa, za kojeg poznanici kažu da ima „slonovsko pamćenje“ i da pamti sve, pa „i dan vlastitog rođenja“. Neki domeću, u šali, da pamti i doba u kojem je Joža Manolić još bio – dijete.
ĐAK PROSJEČAN, TRGOVAC DOBAR
Jađa nam je ispričao nešto i o svom djetinjstvu.
– Ovdje u Virovitici, koja onda nije ni sličila današnjoj, završio sam školu. Sjećam se da nikada baš nisam bio uzoran đak. Bio sam previše zaigran i ništa me posebno nije zanimalo. Nakon što je završio 2. svjetski rat, valjalo je ići u šegrte pa sam tako i ja sa svojim šegrtovanjem počeo u tadašnjoj tekstilnoj radnji kod Rupčića u Virovitici. Kasnije sam se tamo zaposlio kao trgovac. Uskoro je nastalo veće trgovačko poduzeće, a onda i Trgocentar, a ja sam radio i u jednom i u drugom. Sedamdesetih sam radio u Robnoj kući, odmah pokraj tamošnjeg snack-bara koji su neki od milja zvali „Dva trokuta“ jer su se pića posluživala na velikim trokutastim stolovima. Tamo sam i dočekao mirovinu u koju sam otišao ratne 1991. godine – prisjetio se.
GLAZBA I KUGLANJE U KRVI
Analizirajući svoj radni vijek kaže kako je zadovo-ljan. Nije imao ambicija za šefovskim mjestima, važnije mu je bilo odraditi posao korektno, a opet sačuvati vedar duh. Cijelo vrijeme ulagao je u svoje dvije velike ljubavi (nije riječ o brakovima ovaj put) – kuglanje i glazbu. Za oboje kaže kako su mu u krvi odmalena.
– S ponosom mogu reći da je moj pokojni otac bio jedan od inicijatora kuglanja u Virovitici, a da sam ja nastavio kao aktivan kuglač koji je na virovitičkim kuglačkim stazama proveo pet desetljeća. Nemojte me pitati jesam li bio najbolji kuglač, jer kao i u svojim drugim aktivnostima nikada nisam težio biti najbolji, to je za mene potpuno nevažno.
Važno je baviti se onim što voliš, a kuglanje sam uistinu volio. Žao mi je što me „zub vremena“ prisilio da se maknem od kugle i čunjeva, jer i sami znate da je kuglanje težak sport koji ostavlja trag na kostima, koljenima, kralježnici – rekao je Jađa, podsjetivši nas da je nekada u Virovitici bilo nekoliko malih kuglana: u nekadašnjem Starom hotelu, Domu garde, Gradskom dvorcu, a kasnije i na TVIN-u pa su kuglači mogli birati mjesto i vrijeme za svoje gušte.
– Tko pjeva, zlo ne misli, pa tako i ja – ispalio je „kao iz topa“ Jađa govoreći o glazbi. Iako je uglavnom svirao kontrabas, najviše je volio pjevanje.
– Odmalena smo nešto pjevušili i u kući i na ulici, a ponekad čak i na poslu dok nije bilo mušterija. Nije tada bilo radijskih prijemnika kao danas. Bili smo sami sebi „radiopostaja“. Valjalo se glazbeno udružiti pa sam se odlučio učlaniti u HPD „Rodoljub“, što sam i učinio. To je bilo daleke 1960. godine, kada sam prvo pjevao u zboru, a sedamdesetih je nastao i Tamburaški orkestar u kojem sam bio solo pjevač. Upravo u Rodoljubu su nastala moja divna prijateljstva s ljudima kojih, nažalost, više nema. Neki od njih su Vlado Mihaljević Gašo, Braco Šuprna, Tomo Radinski Čoma, Dragutin Kosanović Dragec, Mile Devčić i mnogi drugi, da ne bih sada nekog izostavio, jer kasnije su došli i mlađi, poput Rudolfa Halupe Rude s kojim sam dugo godina surađivao u Rodoljubu, a sada i u Češkoj besedi Virovitica. Upravo zbog toga što sam i dalje aktivan kao pjevač, mnogi mi vele da sam uz Ivana Kovačevića jedan od najstarijih glazbenika u Virovitici, pa i šire. Nikad nisam imao titulu najboljeg, ali sada imam jednu – titulu jednog od najstarijih glazbenika – našalio se naš sugovornik.
PREPOZNATLJIV DETALJ
Uvijek i svugdje samo na biciklu
Osim vitalnosti, glazbe i kuglanja, naš sugovornik poznat je i po tome što ga se gotovo uvijek može vidjeti na omiljenom vozilu – biciklu. Prošao je tisuće kilometara pedalirajući.
– Automobili me nikada nisu posebno zanimali, bicikl mi je bio i ostao najdraže prijevozno sredstvo. I sada se vozim i puno hodam, ali najviše se volim ‘muvati’ po centru Virov’tice, gdje često sretnem svoje stare Mikeše, šećemo i divanimo o svemu i svačemu. Virovitica je sada lijepo uređena i moderna, onako po mjeri mlađih žitelja, ali ima prostora i za nas stare. Najčešće se okupljamo oko Gradske tržnice na našem tzv. Trgu umirovljenika. Lijep je prostor i ispred Gradske knjižnice i čitaonice, a o našem parku da i ne govorimo – kazao je Jađa te istaknuo kako se danas u gradu toliko toga izgradilo da je sve teže nove ulice obići biciklom. Iako vitalan i uvijek nasmijan, priznaje da mu nije lako.
– Ne toliko zbog godina, koliko zbog činjenice da si ostario ili kako ja znam reći, „ostao mlad“ s nekolicinom svojih vršnjaka. No, to je normalna stvarnost, život ide dalje i treba dati prostora mladima. Život je lijep ako ga znaš lijepo živjeti, ako nisi zahtjevan i pogotovo ako si veseljak. Kao što sam ranije i rekao, sada mi je glavna zanimacija Češka beseda Virovitica gdje se družim sa svojim prijateljima, gdje sviramo, pjevamo i veselimo se. Što čovjek može više treba tražiti od života, jer kad sve zbrojimo i oduzmemo, upravo to i jest smisao ljudskog života – mudro zaključuje „vječni mladac“ Vladimir Doppler Jađa.
(www.icv.hr, bs)