Umirovljeni hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata Damir Bem iz Virovitice jedan je od onih kojima Domovinski rat nije bio zadnje što su učinili za društvenu zajednicu ili kako bi se reklo – narod. Usprkos tome što je invalid i otežano se kreće, Damir je svestrana osoba i što je najvažnije, jedan je od onih koji ne pita treba li pomoći, nego jednostavno dođe i odradi posao iz srca. S obzirom na sve to što o njemu znamo, ali i ne znamo, zamolili smo ga da odvoji malo svog vremena za druženje s nama, što je na naše zadovoljstvo rado i prihvatio, te nam ukratko ispričao životnu priču o sebi, svojim razmišljanjima, sklonostima, obitelji, a naravno nije zaobišao i jedan od najvažnijih događaja u njegovom životu – Domovinski rat.
– Rodom sam iz Osijeka, otac mi je bio limar, a stjecajem tadašnjih okolnosti doselili smo u Suhopolje gdje sam završio i osnovnu školu – započeo je priču ovaj 60-godišnjak koji je svoj daljnji život nastavio u Virovitici gdje je završio školu za ugostitelja.
– Iako se kasnije pokazalo da sam izabrao pravi poziv, tada je to bio samo splet okolnosti. Inače jako volim crtanje i geometriju, izradu raznih skica i općenito taj način izričaja. Tada mi je plan bio upisati drvno-tehničku školu pošto se tamo crtanje često koristi, no ispalo je drugačije. Sjećam se, preselili smo u Viroviticu gdje sam upoznao novo društvo i po sistemu “gdje svi Turci tu i mali Mujo”, upisao sam po nekadašnjem “Šuvarevom” sistemu, nakon dvije godine Gimnazije, ugostiteljstvo u Srednjoj ugostiteljskoj školi u Virovitici. Ispočetka ni sam nisam znao što ja tražim tamo među budućim kuharima i konobarima, ali znao sam samo jedno, a to je da ne želim biti limar kao moj otac – kroz smijeh je rekao Damir.
– Možete si samo zamisliti kako je reagirao otac kada je čuo da sam upisao ugostiteljstvo. Bio je “presretan”, u smislu: “Pa zar ćeš biti konobar u birtiji?”. No bilo je kako je bilo, a sve je to upravo došlo na svoje, jer ubrzo se pokazalo da mi je ugostiteljstvo profesija po mjeri – nastavlja o svojim počecima Damir koji je nakon završene srednje škole “pekao zanat” u raznim restoranima u Zagrebu.
– Izabrao sam kuharstvo jer nisam želio biti konobar i to se kasnije pokazalo kao dobitna kombinacija jer stvarno volim kuhati. Rad u Zagrebu je bio vrlo važno razdoblje mog ugostiteljskog, odnosno kuharskog obrazovanja, jer radio sam u poznatim restoranima, a izvjesno vrijeme na zamjeni čak i u hotelu “Esplanade” koji je tada početkom 80-tih bio pojam. Tu sam se prvi put susreo s pripremom nekih jela koja prije tog nisam ni vidio, a kamo li pripremao ili okusio. Tada još nisam posjedovao dovoljno iskustva i znanja, ali uvijek sam se uzdao u svoj osjećaj koji mi je bio pouzdan putokaz u tempiranju pripreme i u omjeru dodataka jelu, što u biti i je tajna dobre kuhinje – podučio nas je Damir koji nije mogao, a da se ne prisjeti svog prvog kuhanja.
– Ma bilo je to još na početku srednje škole kada nisam o kuhanju imao pojma. Ne znam kako i zašto sam došao na ideju da skuham grah varivo. Valjda zato što smo ga svi u kući voljeli jesti, a i često sam gledao kako ga priprema moja mama. Kuhao sam po čistoj intuiciji i stavljao u varivo začine koji su mi tad pali na pamet, između ostalog i kim. Zamislite kombinaciju graha i kima, ne znaš što više tjera na vjetrove. Okus tog mog “remek dijela” nije me se dojmio, no ostali ukućani su rekli da nije loše, osim što ima malko puno kima – kroz smijeh se prisjetio svog prvog kulinarskog ogleda naš sugovornik Damir koji se nakon Zagreba, poslom nastavio baviti i u Virovitici.
– Zaposlio sam se u Medicinskom centru u Virovitici, naravno kao kuhar u restoranu. Tu sam i upoznao moju buduću ženu Mirjanu koja je još uvijek djelatnik u Općoj bolnici. Kasnije se sve brzo odvijalo, naši svatovi 1986., pa rođenje mog starijeg sina Gorana 1987. i onda… rat. On je bio najveća prekretnica u mnogim životima, pa i u mom. S obzirom na to da se 90-te poprilično zaoštrila situacija koja je davala više nego očitu nagovijest da će doći do oružanih sukoba, svu svoju ušteđevinu dao sam za pušku. Supruga to nije ni znala, i bolje da nije. Ispočetka smo, a oni stariji će se zasigurno sjetiti, držali straže po ulicama grada, prigradskim naseljima, selima, dok se nije oformio 50. samostalni bataljun, a kasnije i 127. brigada HV – rekao je Damir u namjeri da završi svoju priču o Domovinskom ratu jer kao i mnogi naši branitelji, nerado se vraća u sjećanja na te teške dane, no zamolili smo ga da nastavi.
– S obzirom na to da je osvojena vojarna i svi prateći objekti, trebalo ih je i urediti. Kao kuhara zapala me je kuhinja koju sam sa svojim suborcem Dragom Nađom kompletno uredio i izvjesno vrijeme radio u njoj, no nisam tu htio početi i stati, nego se pridružiti svojim suborcima na terenu, ili kako to neki znaju reći “u rovovima”. Kao što dobro znamo, 127. brigada bila je na mnogim bojišnicama od samih početaka, tako da sam i ja išao s njima po terenima na našoj županiji, ali i susjednoj Bjelovarsko-bilogorskoj, pa u Posavini. Svugdje gdje je trebalo. Izdržao sam onoliko koliko sam mogao stajati na nogama, ali i tome je došao kraj jer se tijekom ratovanja zbog izrazito teških okolnosti u kojima sam se nalazio, moja bolest kostiju koja je započela još u mojoj mladosti, znatno pogoršala. Uz to obolio sam i od PTSP-a i morao sam se vratiti doma, a svoje djelovanje nastaviti u okviru Udruge HVIDRA u koju sam se učlanio skoro od njenih početaka, a i sada sam aktivni član virovitičke HVIDRA-e. Nakon završetka rata poslali su me u invalidsku mirovinu i eto me tu gdje jesam. Živim sa suprugom i dva sina u obiteljskoj kući u Virovitici i unatoč tome što se vrlo teško krećem, nastojim biti što aktivniji, jer nama braniteljima je to najbolja terapija – ispričao nam je svoj ratni put Damir kojega znaju svi naši branitelji, ali i ostali naši građani jer je sveprisutan na svim braniteljskim ali i drugim događajima, bilo da je gost, bilo da je u logistici.
– Dok sam mogao, bavio sam se kuglanjem i bio i jedan od inicijatora osnivanja Kuglačkog kluba HVIDRA-e Virovitica koji se danas natječe u 3. kuglačkoj ligi Zona Osijek. Kuglati više ne mogu, ali mogu pomoći u drugim stvarima, ali bilo gdje da se nađem, svi me “vrbuju” kao kuhara – kroz smijeh je rekao Damir koji je poznat po odličnom grahu, paprikašu i drugim delicijama.
– Uvijek se rado odazovem ako me netko zove da nešto skuham. Većina toga je unutar braniteljskih aktivnosti, a kulminacija je zasigurno jedan od najvećih skupova Hodočašće vojske i policije u Voćinu gdje sam s još nekolicinom članova virovitičke HVIDRA-e pripremao velike količine grah variva za sve posjetitelje, a uvijek ih je bilo preko 1000. Nikad prije toga nisam kuhao takve količine hrane, ali eto okušao sam se i u tome, a o bezbrojnim manjim svečanostima i feštama da ne govorim – napomenuo je Damir koji nas je podsjetio na još jednu njegovu veliku strast, a to je ribolov.
– Član sam ŠRK “Lendava” iz Špišić Bukovice i tu mi je i omiljeno mjesto za ribolov, ali isto tako i za brojna druženja koja često uključuju i kuhanje. Svoju ribolovnu priču započeo sam još kao klinac kada smo pecali ljeskovim štapom na nezgrapne strune i improvizirane udice. No tada je ribe bilo kao u priči, a sada često ni najsofisticiranija ribolovna oprema ne pomaže u nekom značajnijem ulovu. Inače već duže vrijeme sam “šaranaš”, odnosno ribolovac koji se bavi lovom šarana i amura po sistemu “ulovi i pusti”. Ovaj način ribolova već je duže vrijeme popularan u cijelom svijetu, izrazito je sportsko-rekreativne naravi i znatno može očuvati riblji fond koji je na žalost svake godine sve manji i manji. Poznata su mnoga ribolovna natjecanja i na svima se ulovljena riba vraća nazad, a nakon natjecanja proslavlja se uglavnom s grahom ili paprikašem, no ponekad, mada sve rjeđe, može tu “uletjeti” ili neko prase ili janje, ovisno o budžetu nas organizatora – rekao nam je Damir koji unatoč svojoj svestranosti i “rasprodanosti” potreban dio svog vremena posveti i obitelji, supruzi Mirjani, te sinovima Goranu i Matku.
– Kao što sam prije napomenuo, supruga Mirjana radi u Općoj bolnici, a u radnom odnosu je i stariji sin Goran, kojega mnogi ljubitelji rock glazbe znaju kao člana i vođu rock grupe “Epitaf” koju čine glazbenici iz Virovitice, Grubišnog Polja i Garešnice. Inače sam i ja stari roker, tako da se i u našoj kući i sluša uglavnom rock glazba, što preporučujem i drugima jer rock je uvijek bio i uvijek će ostati mlad – u rokerskom stilu je zaključio razgovor naš sugovornik Damir Bem koji je omiljen u svim krugovima i to ne bez razloga, jer i ono po čemu ga najviše znaju – odlično kuhanje ne bi bilo takvo da nije onog “glavnog začina, Damirove dobrote, izrazite empatije i vjere u ljude.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele, privatni arhiv)
