JEDNI ZA DRUGE Govorimo o položaju osoba s invaliditetom u sustavu zapošljavanja

- PROMO -

U emisiji ICV radija „Jedni za druge“ bavili smo se temom zapošljavanja osoba s invaliditetom i njihova položaja na tržištu rada. Razgovarali smo s predsjednicima udruga s invaliditetom na području našega grada i saznala kakav je njihov položaj, rade li ili ne, koliko im je teško naći posao i kako poslodavci gledaju na njih kao radnu snagu, ali i kako se nose s predrasudama okoline kada je u pitanju pronalazak posla i zapošljavanje.

Koliko ste životopisa i zamolbi za posao poslali prije nego vas je potencijalni poslodavac zvao na razgovor za posao? Koliko ste tih razgovora za posao, koji su rezultirali odbijanjem, odradili dok vam napokon nije ponuđen ugovor o radu? Koliko ste se puta osjećali nemoćno i demotivirano sa svakom novom odbijenicom i koliko ste puta pomislili da nikada nećete naći posao?

Ukoliko ste zdrava osoba, odgovor je, zasigurno – mnogo puta. No ukoliko govorimo o osobi s invaliditetom bilo kojeg tipa, tada više ne govorimo o ovom scenariju „lutrije“, već o gotovo nemogućoj misiji ostvarivanja radnog odnosa.

Da nije riječ o pretjerivanju, već tužnoj stvarnosti na našem tržištu rada, najbolje govore brojke. Od 1. siječnja do 30. rujna ove godine posredovanjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zaposlene su ukupno 123.062 osobe. Od tog broja 2216, odnosno 1,8 posto su osobe s invaliditetom. Što se naše županije u tom kontekstu tiče, broj zaposlenih osoba s invaliditetom je 65.

Predsjednica Udruge slijepih i slabovidnih osoba VPŽ Valentina Markovinović, tajnik Udruge osoba s invaliditetom Virovitica Dejan Vargović i tajnica Udruge tjelesnih invalida VPŽ Marina Česnik iz svakodnevnog rada s osobama s invaliditetom znaju na koje probleme nailaze prilikom stupanja na tržište rada te s kakvim se izazovima i predrasudama nose tijekom procesa traženja posla.

Na pitanje jesu li poslodavci zainteresirani za zapošljavanje osoba s invaliditetom bilo kojeg tipa, naši sugovornici, ponukani svojim i iskustvima članova udruga, daju isti odgovor – nisu.

DEMOTIVIRAJUĆA PRAKSA

– Mislim da potencijalni poslodavci osobe s invaliditetom smatraju radno nesposobnima. Jako su skeptični prema ideji osobe s invaliditetom kao radnika. No, nije ni svaki invaliditet isti. Ako je netko u kolicima jer ne može hodati, a ruke su mu zdrave i mentalno normalno funkcionira, on može raditi, primjerice, administrativni posao. Poslodavci nisu svjesni koliko bi mogli pomoći tim osobama, koje su jako socijalno ugrožene. Makar i na pola radnog vremena, koliko bi to dobro došlo tim ljudima, da se osjećaju korisno i da im se podigne samopouzdanje – s iskrenom brigom u glasu govori tajnica Udruge tjelesnih invalida VPŽ Marina Česnik. Od 30 članova te udruge niti jedan trenutno nije zaposlen.

Puno drugačije nije ni u Udruzi slijepih i slabovidnih VPŽ i Udruzi osoba s invaliditetom Virovitica. Iako postoji nekoliko članova koji rade, u obje udruge većina članova je nezaposlena i prijavljena na Zavodu za zapošljavanje, a neki žive i od socijalne pomoći.
Valentina Markovinović iz Udruge slijepih i slabovidnih osoba VPŽ kaže da kako svaka slijepa osoba nije sposobna za tržište rada, tako ni svaki poslodavac nije otvoren prema ideji da kao radnika uzme osobu s poteškoćama vida.

– Jedno vrijeme smo imali projekt s Hrvatskim savezom slijepih na temu zapošljavanja slijepih osoba. Na panel u Virovitici od potencijalnih 40 poslodavaca odazvalo se svega njih dvoje – prisjeća se demotivirajućeg odaziva.

– Ovih nekoliko članova naše udruge koji rade su većinom zaposleni na telefonskim centralama. Nažalost ta radna mjesta postaju zastarjela i gase se, pa ljudi dobivaju otkaze jer su tehnološki višak. Taj problem nas vodi do drugog problema, a to je da je kurikulum školovanja slijepih i slabovidnih osoba u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“ u Zagrebu zastario, još uvijek školuju slijepu djecu za telefoniste – objašnjava V. Markovinović te ističe da osobe s oštećenjima vida danas, uz računala s govornim jedinicama koje pretvaraju tekst u govor i obrnuto te nastavka za tipkovnicu s Braillevim pismu, mogu biti ravnopravni zaposlenici.

RADIJE KAZNA NEGO ZAPOSLENJE

S obzirom da tehnologija i mogućnosti prilagodbe radnog mjesta postoje, u čemu je problem? U financijama, odgovaraju naši sugovornici i tvrde kako će poslodavci radije platiti naknade za nezapošljavanje osoba s invaliditetom nego im dati priliku za rad.

Naime, prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, bez obzira na djelatnost kojom se bave, dužni su zaposliti određeni broj osoba s invaliditetom. Ukoliko poslodavac odbije ispuniti tu kvotu, dužan je platiti novčanu naknadu. Ona je u ovoj godini iznosila 850 kuna mjesečno za svaku osobu koju se trebalo zaposliti.

– Poslodavcima je jeftinije platiti kaznu nego osobi s invaliditetom prilagoditi radno mjesto, znači osigurati potrebnu opremu i sanitarni čvor koji može koristiti, kao i platiti davanja koja se zahtijevaju uz plaću. Više im se isplati platiti kaznu – zaključuje D. Vargović te ističe kako je veliki dio problema i neprilagođenost velikog broja ustanova osobama s invaliditetom.

BUDUĆNOST U SOCIJALNOM PODUZETNIŠTVU

– Možda i nije problem zaposliti, ali je problem što osobe s tjelesnim invaliditetom nemaju fizički omogućen pristup svim ustanovama i institucijama, pa ni poslodavcima. Kako će doći do ureda? Rijetko gdje postoji pristup i tu dolazi do problema – upozorava M. Česnik, te na pitanje olakšava li mjera samozapošljavanja ikako situaciju, odgovara da vjeruje da bi olakšala ukoliko bi se osoba s invaliditetom na nju odlučila.

– Jedan naš korisnik ima tu priliku, ali on se mora sam pokrenuti. Može otvoriti svoj knjigovodstveni servis i skupiti klijente. Pokušavam se staviti u njegovu situaciju i shvaćam da mu je teško odlučiti se na to. Hrabrost i volja su potrebne za taj korak, a mislim da im to svima nedostaje – ističe M. Česnik, čije mišljenje dijeli i D. Vargović.    

– Možda je ljude čak i strah samozapošljavanja, strah ih je da ne bi upali u još veće probleme. Naši savezi su znali organizirati tečajeve za samostalnog knjigovođu i ECDL tečaj preko kojih se znalo steći obrazovanje. Iako je to tečaj, nije na primjer srednjoškolska diploma, nekima je i to pomoglo. To je bilo prije oko osam godina, no u zadnje vrijeme nema više takvih projekta i programa. Slijedeće godine bi navodno trebao stići novi paket mjera u kojima će biti i samozapošljavanje, edukacije, obrazovanje, čak i socijalno poduzetništvo. Ukoliko dođe do toga, mi ćemo se kao udruga prijaviti, možda i osnovati tvrtku.  Tada ne bi bilo pitanja i problema ima li osoba 60 ili 90 posto invaliditeta – poručuje D. Vargović.

Usprkos problematikama kojima su svjedočili, kako na svojoj koži, tako i kroz iskustva članova udruga, naši su sugovornici optimistični da kao društvo možemo bolje za one kojima to zaista treba.

– Svaki problem se može riješiti, samo ako se udružimo i riješimo ga zajedno. Ovdje pričamo o ljudskim životima. Znam da su to investicije i sve to nosi svoje, ali može se. Sve se može – zaključuje M. Česnik.

(www.icv.hr, eat)

Povezane vijesti

Skip to content