Mirko Vuletić ili kako ga od milja zovu Vule naoko je samo jedan od naših starijih mještana, no ovog starosjedioca prigradskog virovitičkog naselja Taborišta krase mnoge lijepe osobine za koje možda ne znaju mnogi, ali kao što sam kaže, znaju oni koji su mu važni, a to su njegova obitelj, prijatelji, suborci u Domovinskom ratu te kolege ribolovci, jer bavi se tim hobijem od malih nogu.
Obilazeći naš lijepi grad Viroviticu, uputili smo se i na istočnu stranu, odnosno u Taborište koje je poznato po vrijednim ljudima, dobro organiziranim udrugama i nadasve složnim žiteljima ovog prigradskog naselja, na čelu s njihovim predsjednikom Vijeća Mjesnog odbora Josipom Perovićem.
No, nas je put odveo do jednog od starosjedilaca tog naselja, vrlo aktivnog mještanina 70-godišnjeg Mirka Vuletića. Mirko i njegova supruga Anka prošle su godine imali veliku svečanost. Naime, sa svojim kćerkama Snježanom i Ljerkom, unucima Anamarijom, Tvrtkom, Filipom i Emom, te ostalom obitelji i prijateljima proslavili su zlatni pir, 50 godina ljubavi zajedništva i sloge.
– Kaže jedna izreka: “Preko trnja do zvijezda”. Rođen sam u Žlebini, a u Virovitici živim od svoje treće godine kada je moj otac Pero odlučio preseliti svoju obitelj u Viroviticu, odnosno u Taborište, točno na ovo mjesto gdje se sada nalazimo. Srednju školu završio sam u Pakracu, a zaposlenje sam našao u Virovitici kod sada nažalost pokojnog obrtnika Leona Videca, potom u Agroservisu i nakon toga u Tvinu, gdje sam i dočekao umirovljenje. Naravno, između svega toga upoznao sam svoju suprugu Anku s kojom sam se oženio 1971. godine. Bili smo mladi i puni entuzijazma, a s obzirom da je i ona radila u Tvinu i da sada kćerka Snježana radi u tom poduzeću, mogli bismo reći da smo prava „Tvinova obitelj“ – našalio se Vule kojeg je, kao i mnoge druge naše ljude, Domovinski rat zatekao budnog i spremnog da se suprotstavi brojnijem neprijatelju.
– Tada nije bilo puno pitanju u smislu hoću – neću, ne samo kod mene nego i kod drugih žitelja Taborišta koji su poznati po svom nacionalnom opredjeljenju, odlučnosti i spremnosti. Već prije samog početka rata uključili smo se u aktivnosti oko pripreme ljudi, terena i naoružanja te koliko god smo više mogli biti spremni, uputili smo se u prve akcije koje su se dogodile upravo na našem području. Bio sam pripadnik prvog voda, prve čete tadašnjeg 50. samostalnog bataljuna Virovitica. U toj četi bili su i vodovi iz Milanovca, Svetog Đurđa, a zajedno s nama bili su i branitelji iz Čemernice. Nisam od onih koji rado prepričavaju ratne događaje, ali mogu reći da je virovitičke, kao i druge naše branitelje krasila velika hrabrost da se upute u tu gorku ratnu neizvjesnost. Znali smo samo da želimo živjeti u slobodnoj Hrvatskoj, inače bolje da i ne živimo. U ratu se stječu mnoga gorka iskustva, ali stječe se i nemjerljiv ponos i upoznaju mnoga „braća po oružju“ koji kasnije postaju nerazdvojni prijatelji – rekao je Mirko Vuletić, koji osim što je bio hrvatski branitelj, i dugogodišnji je predsjednik UDVDR-a Klub „Vukovi“ Taborište.
– Udruga je osnovana 1998. godine, a ja sam predsjednik te udruge već treći mandat. I ovom prigodom zahvaljujem svim mojim kolegama što me „drže na vlasti“ – kroz smijeh je rekao stari dobri Vule, koji je zajedno s nekolicinom članova svoje udruge redovni sudionik obilježavanja svih obljetnica iz Domovinskog rata na našem prostoru.
– Naša uloga u miru nije ništa manje važna nego ona u ratu. Istina o Domovinskom ratu, pobjednicima i stvaranju Hrvatske mora biti svetinja, a upravo hrvatski branitelji, kojih nažalost ima sve manje među živima, kao glavni svjedoci tih zbivanja iz vremena ponosa i slave moraju biti na čelu kada se govori o svjedočenju, prenošenju znanja i iskustva te sjećanju na svoje poginule i umrle ratne kolege – rekao je Vule te ističe da mu je to glavna zadaća, naravno uz svoju obitelj, a nešto malo dalje nalazi se i njegova velika strast od djetinjstva – ribolov.
– Pecati sam počeo valjda otkad znam za sebe, a najveći dio ribolova proveo sam u Budakovcu, točnije u ŠRK iz Budakovca. Tih davnih 60-ih pecalo se s priborom koji bi danas mnogima bio vrlo smiješan. Vrbov štap, debele strune, udica napravljena od ziherica ili sličnog. Ipak, bila su to vremena kada je vode, a samim time i ribe bilo u izobilju i mogao si ih doslovce vaditi košarom iz naših ribnjaka. No, svake godine riblji broj postepeno se smanjuje, posebice unazad, pa sada već i 30 i više godina, no to ne znači da izostaju lijepi ulovi – rekao nam je Mirko koji ima dosta rekordnih ulova u svojoj karijeri.
– Ulovio sam rekordne primjerke patuljastog somića, klena, deverika i još nekih riba i kao takav završio i u raznim ribičkim glasilima. Razlog zašto sam bio uspješan možda je i taj što sam neprestano „visio“ na vodi, imao potrebno znanje i naravno veliku sreću. U Budakovcu sam proveo lijepe dane i upoznao divne ljude, no sada sam stariji, gorivo je prilično skupo, a mirovine male, pa mi se bolje isplati ići na virovitičke ribnjake, a član sam i ŠRU Ođenica iz Virovitice. U mirovini sam od 2003. godine i najveći dio svog slobodnog vremena provodim na ribolovu. Zašto? E to znaju oni koji se ribolovom bave i koji bi se najradije “zabetonirali kraj vode” – rekao nam je Mirko Vuletić Vule, cijenjeni obiteljski čovjek, branitelj i ribolovac koji u pravom smislu riječi koristi svaki trenutak svog života da ga iskoristi u potpunosti, jer kao što sam kaže, život brzo prolazi, a mora se još dosta toga učiniti. Možda smo mu uzeli i previše vremena, pa smo ga pozdravili i dogovorili se da naš sljedeći susret bude negdje na vodi, upravo onda kada upeca svoj idući rekordni primjerak ribe.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)