Legendarni skelar s Drave, 65-godišnji Emil Čor iz Križnice, u travnju ove godine odlazi u zasluženu mirovinu. Zasigurno je to vijest koja se brzo proširila “podravskom Amazonom”, rijekom Dravom preko koje glas putuje daleko brže nego kopnom. Saznali su to svi, od dravskih ribolovaca, vrijednih radnika i poljoprivrednika uz Dravu, do žitelja Križnice, Pitomače i Virovitice, ali i daleko šire, jer dobar glas se daleko čuje.
Ne samo zbog toga što je Emil bio jedan od najboljih i najomiljenijih skelara, nego i zbog činjenice da će nakon 27 godina bavljenjem ovim, ni malo laganim poslom, napokon otići na odmor, a i kako sam veli, „pa stigla je 65-a, vrijeme je da ostatak života provede odmarajući se i uživajući”.
– E, nego kako, dosta je bilo, a uostalom i moja skela odlazi u mirovinu, a zamijeniti će je nova motorna skela koja je u fazi montiranja. Uskoro će zaploviti na istom mjestu gdje će još kratko vrijeme ploviti ova stara, koja se kreće prirodnim silama, maticom rijeke Drave i našim kormilom – otkrio nam je Emil.
– U stvari ja sam i duže na Dravi nego ova skela jer prije nje je bila jedna upola manja, a i na njoj sam radio. Bilo je to početkom 70-ih kada sam kao „klinac z Drave” stalno visio na toj našoj podravskoj ljepotici, družio se sa tadašnjim, sada na žalost pokojnim skelarima Brankom Petrovićem i Đurom Toljem i nastojao naučiti njihov posao. Sviđalo mi se to, zavolio sam taj posao, kasnije se školovao i u konačnici i položio stručni ispit za voditelja motorne skele, a 1996. sam se godine susreo sa ovom skelom na kojoj ću dočekati mirovinu. Inače, ona je u pogonu negdje od 1975. godine – prisjetio se Emil kojeg smo zamolili da nam ukratko objasni od čeg se sve sastoji posao skelara, za kojega kažu da je „tvrdi kruh”.
– Putnicima koje prevozimo ovaj posao vjerojatno ne izgleda težak, spustiš podvožje, usmjeriš vozača kuda treba parkirati, digneš podvožje, otpustiš lance za vezivanje skele, dođeš do kormila, a rijeka i čvrsta sajla koja ne dopušta da splav ode niz rijeku, čine svoje. Potom naplatiš skelarinu, opet spustiš podvožje, mahneš vozačima i čekaš sat vremena da prevezeš iduću turu. U principu tako i je, međutim da bi sve funkcioniralo kako treba trebaju svi uvjeti biti zadovoljeni. Kao prvo ovo je stara skela i kao svako staro prijevozno sredstvo, podložna je kvarovima, truljenju, starenju materijala, a samim tim i potencijalnom opasnošću za putnike i nas skelare. Stoga je svi koji smo u smjeni trebamo pomno kontrolirati, podmazivati, mijenjati dijelove, pratiti redovno vodostaj i vremenske prilike i posebnu pozornost obratiti na vozače i vozila da ne dođe do oštećenja ili ne daj Bože pada vozila u rijeku, mada i to sam jednom doživio – otkrio nam je Emil i nastavio:
– Radi se o službenom automobilu jedne virovitičke firme koji je greškom traktoriste koji je bio ispred njega i kojemu se otkačila prikolica, završio u rijeci. Sretna okolnost je da nitko nije bio u vozilu, niti je itko ozljeđen, a i taj automobil je bio već prilično star pa bi i tako uskoro morao u otpad. No najteže je po zimi kada moraš čistiti snijeg sa prilaza skeli i sa skele, posipati solju i sl. No eto, snijega baš i nema, pa smo bar lišeni tog posla – nasmijao se Emil koji svoj vrlo odgovorni posao obavlja sa svojim kolegama, a uz njega su Spomenko Cetin, Josip Sesvečan, Željko Mirović i Marijan Turopolec.
– Dobro se slažemo, kako na poslu, tako i u privatnom životu, na koncu konca jedemo „isti kruh” i hranimo se iz „iste zdjele” – rekao nam je naš junak s Drave Emil, koji će umirovljeničke dane provoditi u društvu obitelji, supruge Brankice, kćerke Darije i sina Samira, a naravno i snahe Senke i unuke Lee.
– Supruga je zaposlena u Virovitici, kćer u Bjelovaru, a sin Samir je ostao na Križnici gdje se na svom OPG-u bavi povrtlarstvom. U mirovini ću mu moći malo pomagati na OPG-u, ali ne previše, jer ipak, u mirovini sam, a i dalje ću se družiti s Dravom, ali ovaj puta me neće brinuti visoki ili niski vodostaji, snijeg i led i ostalo. Naravno da ću posjećivati svoje kolege, uostalom živim ovdje na Dravi koja povezuje gradove i ljude, pa tako i nas koji na njoj živimo – kaže seklar Emil Čor, na odlasku nas nudeći kolačima jer na njihovoj skeli sve je moguće.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)
