Iako su učionice njena „pozornica“, ako je sudeći po struci pedagoginje i nastavnice hrvatskog jezika, a učenici najvjernija publika, jedna je Virovitičanka prije nekoliko godina odlučila hrabro zakoračiti u svijet književnosti, s istom strašću kojom je obrazovala mlađe generacije.

Elizabeta Majstorović ime je koje će mnogima tek postati poznato, ali iza kojeg već sada stoji jasno oblikovan autorski glas i spisateljsko pero. Prije tri godine svoju je ljubav prema jeziku i pričanju priča pretočila u knjigu „Bljeskovi”, a odnedavno je dostupno i drugo djelo ove autorice, naziva „Brodolom“ – ujedno i povod našeg razgovora.

STARI DNEVNICI KAO TEMELJ ZA PISANJE ROMANA

Književnost je njena prva tiha strast — ona koja se ne nameće, ali joj se neprestano vraća. Najbliži ju pamte kao malu Elizabetu s velikim rokovnicima i dnevnicima koje je vjerno ispunjavala, a njen okret k spisateljstvu i ljepoti pisane riječi nije im došao kao iznenađenje, prepričava nam.

D. Jagarinec

– Ovo će sada zvučati kao klišej, ali zaista pišem od mladih dana. Još u osnovnoj školi, uvijek je tu bio neki dnevnik i kratke pričice, svojevrsno terapeutsko pisanje za poludjele emocije u adolescenciji. Međutim, roman sam počela pisati tek u odrasloj dobi, kada sam postala majka i shvatila koliko je vrijeme dragocjeno i da ga treba trošiti na ono što nam je zaista važno. Te 2020. godine sam se uhvatila pisanja, sve do 2022. kada je dovršena prva knjiga – govori Elizabeta.

U pisanju “Bljeskova,”, prvog romana mlade virovitičke autorice, pomogli su joj njeni stari sačuvani dnevnički zapisi – no samo djelo, tvrdi Elizabeta, nije autobiografsko. Glavna junakinja je tinejdžerica Vanesa, a priča prati njene doživljaje i osjećaje, odrastanje i lekcije koje uči o životu.

Druga, nedavno objavljena, knjiga „Brodolom“ svojevrsni je nastavak prvog djela jer su određeni likovi isti, ali može se odvojeno čitati, kaže autorica. Međutim, ovoga puta poticaj za pisanje nisu bili njeni dnevnički zapisi, već ideja kolege koja se postepeno razvila u priču.    

– Kolega, nakon što je pročitao „Bljeskove“, predložio mi je kako bi bilo zanimljivo napisati drugu stranu priče, iz pozicije profesora. Kako mi je „bacio bubu u uho“, tako me počelo vući da ponovno krenem s pisanjem. Druga knjiga temelji se na iskustvima iz odraslog svijeta, no također je tu jedna mala bilježnica provala, mudrih i smiješnih izjava ljudi koji me okružuju, a čije su izjave naposljetku završile u knjizi (smijeh). Moje društvo mora paziti što priča, možda se u budućnosti pronađu u nekom od likova – našalila se ova mlada autorica.

D. Jagarinec

Objašnjavajući inicijalnu ideju pisanja nove priče, Elizabeta se referira na knjigu u kojoj je Vanesa, glavni lik iz prve knjige, odrasla žena koja je završila psihologiju i počela raditi u svojoj srednjoj školi. Iako više nije žanrovski tipičan roman za mlade, itekako šalje važnu poruku svima koji su u najosjetljivijem dijelu odrastanja – pubertetu.

– Vjerujem da će svima koji su pročitali „Bljeskove“ biti drago vidjeti nastavak. Cilj ove nove knjige jest ukazati na zablude mladih kako je odrasla dob „posložena“. U tim godinama smatraš da će sve doći na svoje mjesto kada se udaš ili zaposliš – neće. Međutim, to je sasvim u redu. Upravo u toj „neposloženosti“ leži ljepota života – ističe.

UVIJEK POSTOJI IZLAZ

Sve što napiše, kaže, nosi neku poruku, a jako joj je važno da svatko pronađe nešto za sebe i vidi svoj život na drugačiji način. Kao netko tko je, uz pedagogiju i hrvatski jezik, edukant geštalt psihoterapije, svojim čitateljima želi prenijeti poruku razumijevanja i prihvaćanja samoga sebe, kao i činjenicu da svi mi zapnemo u nekoj fazi razvoja.

– Vjerujem da je period srednje školi svima na neki način težak; svi se želimo osjećati prihvaćenima, biti dio neke ekipe, ali zaboravljamo da to ne možemo ako nismo sami sa sobom dobro. Nikada nismo dovoljno lijepi, dovoljno duhoviti ili pametni, ali važno je naglasiti – svi smo zajedno u tom škripcu. I kada se čini da stvari ne idu onako kako smo zamislili, uvijek ima izlaza i za sve postoji neki razlog.

– Meni je osobno pisanje ovih knjiga pomoglo u nekom mom razvoju. Iako teoretičari tvrde da terapijsko i kreativno pisanje nisu isto, ja bih rekla da je svako kreativno pisanje pomalo i terapijsko, barem je meni pomoglo – objašnjava ova zavičajna autorica.

D. Jagarinec

KRIMIĆI DA, PJESME NIKAKO

Kada je riječ o novim, potencijalnim žanrovima, u posljednje ju vrijeme privlače krimići, no na taj se korak još uvijek nije odvažila. Nije joj strano ni pisanje kratkih priča, ima određenih ideja i za slikovnice, ali jedna joj grana književnosti nikako ne leži.

– Puno toga sam započinjala pisati i puno toga bih htjela isprobati u budućnosti. Ipak, ono što mi se ne sviđa i u čemu doista nisam dobra jest pisanje poezije. Probala sam pisati pjesme kada sam bila mlađa, ali nakon prisustvovanja ovogodišnjem Čitanju pod zvijezdama u Palači Pejačević, shvatila sam da bih trebala svoje bilješke odmah spaliti (smijeh). Slušajući tu djecu od 17-18 godina, pomislila sam „što je pjesnik htio reći“ u mojim pjesmama i odustala od tog nauma – prisjeća se.

Vlastitoj djeci još uvijek ne čita svoja djela, a nije sigurna ni kako će odvojiti starijeg sina od najdraže slikovnice.

– Još su uvijek premali za takvu tematiku, a kao svaka majka, odbijam se pomiriti s činjenicom da će ikada odrasti i ući u pubertet. S druge strane, ako bih se upustila u tematiku slikovnica i pisanja za taj uzrast, to bi svakako bilo nešto poučno kako za roditelje, tako i za samu djecu. Polazila bih više s pedagoške, a tek onda sa spisateljske strane – otkriva.

Za kraj, upitavši ju kako bi samu sebe opisala u tri riječi, ova mlada majka odgovara kako je otvorena, empatična i ambiciozna, a kao spisateljica – snalažljiva, ipak treba pronaći vremena za pisanje uz dvoje male djece.

(icv.hr, dj)