Stara narodna izreka “kakav otac takav sin” ili slična joj, “plod ne pada daleko od stabla” ima itekakav značaj u poljoprivrednoj obitelji Počepan iz Rogovca u općini Špišić Bukovica. Naime, i otac Branko i sin Ivan završili su Poljoprivredni fakultet u Zagrebu i svoje znanje su odlučili iskoristiti na svojoj zemlji. To nije jedini takav slučaj, ali zasigurno je jedan od rjeđih u poljoprivrednoj praksi.

Branko je uvidio da je njegov sin Ivan (29) odlučio ostati na obiteljskom gospodarstvu i kao dodatni poticaj dao mu je “odriješene ruke” i funkciju nositelja OPG-a, a također veliku odgovornost da u ovim, nimalo lakim vremenima za poljoprivrednike, održi ovaj OPG koji se bavi uzgojem povrća na onoj razini i s onim ugledom kakvog je imao i prije.

– Nakon završenog fakulteta izvjesno sam vrijeme radio u Zaboku, no vrlo brzo sam uvidio da je najbolje da se vratim u Rogovac jer posla ima na pretek, a otac Branko koji je na OPG-u radio uz svoj posao agronoma u jednoj poljoprivrednoj tvrtki, a također, majka Marija koja je bila dugogodišnja medicinska sestra i primalja u Općoj bolnici Virovitica, više nisu mladi da bi to sve sami mogli odraditi. Stoga sam donio definitivnu odluku povratka na OPG, mada “ruku na srce” o tome nisam prije puno razmišljao. Nisam spadao u one klince koji su od malih nogu zavoljeli poljoprivredu, iako sam redovno pomagao roditeljima. Nakon osnovne škole završio sam Gimnaziju u Virovitici, prirodoslovno-matematički smjer. No valjda neke stvari dolaze s vremenom, pa je takav slučaj bio i sa mnom – rekao nam je Ivan, ali u kratkim crtama, jer kao što je rekao za sebe, nije čovjek od nekih velikih riječi, pa čak ni ne vjeruje u to.

Bruno Sokele

– Od velikih riječi rijetko tko je imao koristi, barem što se poljoprivrede tiče, pa bolje valja “zasukati rukave”. To sam saznao vrlo brzo nakon povratka iz Zagreba kada sam se s roditeljima uhvatio u koštac sa svime onime što ovaj posao donosi – zaključio je Ivan koji nas je potom malo i upoznao s nastankom OPG-a i onim kakav je sada.

– OPG je prvi puta registriran 2003. godine, a bavili smo se proizvodnjom sjemena za cvijeće. Nakon izvjesnog vremena otac je vidio da bi se lepeza proizvoda mogla proširiti i nastavio je s povrćem, i to proizvodnjom paprike i krastavaca, što je i danas naše težište. Posjedujemo oko 12 hektara vlastitog poljoprivrednog zemljišta, s time da su plastenici na 4 hektara površine i njih koristimo za proizvodnju, većinom paprike i nešto manje krastavaca. Na ostalih 8 hektara obavljamo regeneraciju tla jer plastenici se sele svake tri godine i valja im osigurati uvjete za plodored, odnosno optimalne uvjete za ph tla, plodnost i ostalo – objasnio nam je Ivan koji je pri tom naglasio i veliku važnost plasteničke proizvodnje, pogotovo kada je riječ o paprici.

Bruno Sokele

– U ovim klimatskim promjenama saditi papriku na otvorenom je vrlo riskantno, jer osim atmosferskih neprilika biljka se u većoj mjeri izlaže napadu nametnika, posebice tripsa koji je u stanju u potpunosti pokvariti plan proizvodnje. Stoga je moj otac krenuo u kapitalna ulaganja i podigao plastenik čvrste konstrukcije, a počeo je ulagati i u visoke tunele, tako da krastavce držimo u plastenicima čvrste konstrukcije, a u visokim tunelima trenutačno imamo 90.000 biljaka paprike babure i crvene rog paprike i prinos od oko 3 kilograma paprike po biljci, odnosno 250 do 300 tona ploda godišnje. Prošla godina je zbog izrazite suše bila lošija nego ova, a i otkupna cijena od 80 centi po kilogramu nije obećavala ništa dobro. Napominjem da je paprika bila na otvorenom i da nismo imali riješeno navodnjavanje, ne bi imali ništa. Ova godina je nešto bolja, a prosječna otkupna cijena kreće se između 1 euro i 10 centi do 1 euro i 20 centi za kilogram, što po prilici pokriva ulaganje u proizvodnju. Kooperanti smo jedne tvrtke iz Dugog Sela kraj Zagreba, a manji dio prodajemo i na kućnom pragu. Ono što nam je itekako važno je da našu papriku smatraju za zdravu i vrlo kvalitetnu, pa nam je to u svakom slučaju i određeni poticaj da nastavimo i dalje u tom smjeru, neovisno o neizvjesnoj budućnosti za povrtlarsku proizvodnju – rekao nam je Ivan koji tu sudbinu dijeli i s drugim poljoprivrednicima koji sa strepnjom kreću u svaku novu proizvodnu godinu.

– Nije lako i “ne cvatu nam ruže”, ali činjenica da smo i otac i ja, iako agronomi, odlučili doći na svoje i time riskirati, puno govori, jer kao i većinu naših kolega poljoprivrednika za ovaj posao veže nas tradicija i ljubav. Nitko od nas ne zna hoće li to jednog dana biti “dobitna kombinacija”, ali ustrajat ćemo u tome i dalje jer smo odgovorni prema onome što najbolje znamo i najviše volimo – zaključio je na kraju razgovora naš sugovornik Ivan Počepan.

(icv.hr, bs)