Dok mnogi njezini vršnjaci vikende provode pred ekranima ili u kafićima, šesnaestogodišnja Ena Ojkić iz Voćina vikendom jedva čeka vratiti se kući. Ne zbog odmora, već zbog mjesta koje je zajedno s obitelji svojim rukama i srcem izgradila – Blacky Monte Ranch, živopisnog utočišta za spašene životinje, gdje je sve podređeno brizi, prirodi i suživotu.
Sve je započelo s jednim poklonom – magarcem po imenu Blacky.
– Kada je Blacky došao, bio je smješten u kokošinjcu jer nismo imali ništa drugo. No već tada sam znala da je to početak nečeg većeg – priča Ena.
U to vrijeme nije bilo ni ograde, ni nastambe, ni jasne vizije – samo volja, ljubav i puno entuzijazma. Danas, samo godinu i pol kasnije, cijeli prostor je ograđen, uređeni su pašnjaci i nastambe, a sve je izgrađeno vlastitim trudom i znanjem ove obitelji. Imanje je veliko i u potpunosti na raspolaganju životinjama koje su ovdje sigurne i slobodno se kreću, žive bez stresa i ostaju do kraja života.
Željka Đaković LešRanč danas broji sedam magaraca, dva ponija, jednu kobilu, četiri koze, dva jarca i jednog ovna. Svako ime ima svoju priču – tu su magarci Blacky, Bebi, Đuro, Helen, Manda, Flora i Tala, poniji Ratko i Elza, velika kobila Sonja, koze Eva, Stela, Ela i Arija, jarci Žika i Miloš i ovan Sale. Također, tu je i 40-ak kokoši, psi i mačke, kao i hrvatski ovčar Garo koji je došao sasvim slučajno – pronašla ga je mama Helena na polju, vraćajući se kući s posla.
Ostale životinje su nalazili putem internetskih oglasa i društvenih mreža, a često su po njih putovali posvuda po Hrvatskoj, pa čak i u Mađarsku.
Na ranču danas žive primorsko-dinarski, istarski i obični magarci, pažljivo birani kako bi imali raznolikost i ljepotu.
– Kombinirali smo da imamo svakakvih, da svaki ima nešto svoje posebno – dodaje Ena.
Željka Đaković LešA kako je mama Helena oduvijek željela imati koze, tako su i one polako pristizale na ranč. Najveća sreća bila je kad se okotilo prvo jare, a sada obitelj s jednakim uzbuđenjem iščekuje prvo pule.
– Svi imaju svoju osobnost. Imaju slobodu, ali znaju granice. Svako novo jare ili pule dočekujemo kao da nam se dijete rodilo – ističe ova topla i draga obitelj.
Briga o tolikim životinjama zahtijeva znanje, koje unatoč tome što su oduvijek imali životinje, nisu imali unaprijed. Sve su naučili istraživanjem, čitanjem i savjetovanjem s onima koji se već bave stočarstvom i uzgojem životinja.
– Oduvijek sam bila s njima. Imali smo pse, mačke, pa i jednog “bambija”. Za mene su životinje uvijek bile prirodni dio života – ističe ova mlada zaljubljenica u životinje.
No ono što Enu izdvaja je nevjerojatna predanost i zrelost koja nadilazi njezine godine. U vrijeme kada je sve rjeđe vidjeti mlade uključene u fizički rad ili brigu o životinjama, Ena ne samo da sudjeluje – ona vodi cijeli projekt.
Uz svakodnevne obveze u školi, pohađa Tehničku školu u Virovitici za šumarskog tehničara, Ena vikende i slobodno vrijeme, a sada praznike, koristi za uređivanje ranča, hranjenje, čišćenje, jahanje i planiranje novih koraka.
– Sve što zaradimo od posjeta, jahanja ili donacija ulažemo natrag u životinje. Kupili smo novo sedlo, gradimo ogradu, uređujemo staze – priča Ena.
A iza nje čvrsto i s ponosom stoje mama Helena i tata Zdravko, koji ne kriju koliko su ponosni na svoju kćer. Ipak, dio zasluga pripada i njima, jer dok Ena sanja, oni pomažu da se ti snovi ostvare.
Željka Đaković Leš– Mi smo samo potpora. Sve je ovo njezina ideja, njezin san. Mi nismo ništa planirali, ona je pokrenula sve, iako i sami jako volimo životinje pa nije bilo teško ispuniti Enine želje. Danas ne možemo zamisliti život bez njih. A što se tiče Ene, zaslužila je sve pohvale. Malo je takvih mladih danas – ističu Enini roditelji.
A planova je mnogo. Ena sanja o još jednoj kobili, o kočiji za turističke vožnje, o proširenju ranča i povezivanju s Parkom prirode Papuk.
– Ne želim otići iz Voćina. Želim tu ostati, razvijati ovo mjesto. Pokazati da se i na selu može stvoriti nešto posebno – dodaje mala farmerica s velikim snovima.
U vremenu kad sve manje mladih ostaje na selu, a još manje njih pokreće ovakve projekte, Ena je pravi dragulj. Djevojka blatnjavih čizama i otvorenog srca za svako živo biće, dokaz je da se snovi ne čekaju, nego grade. Ponekad doslovno – od kokošinjca pa do ranča.
– Oni vas nikad ne osuđuju. S njima sam uvijek mirna. Više mi znače od svega – dirljivo nam govori tražeći pogledom svoje “prijatelje”.
Posjete su moguće svakog dana uz prethodnu najavu – idealna prilika da se upoznate s ovom posebnom pričom, životinjama koje ovdje nalaze mir i obitelji koja im ga pruža. Sve je besplatno, a oni koji žele, mogu ostaviti donaciju za hranu životinjama i tako podržati nastavak ove plemenite priče.
(icv.hr, žđl)
