Prije dvadesetak godina Virovitica je imala mjesto koje nije bilo samo prostor za zabavu, već i sigurna luka za generacije mladih – legendarni klub Vanadis. U tom kultnom okupljalištu nije se samo plesalo uz alternativne hitove, već se i odrastalo. Bila su to vremena kad su redari bili puno više od ljudi u crnim majicama na vratima.
Bili su čuvari, savjetnici, starija braća i tihi junaci koji su bdjeli nad sigurnošću jedne generacije. Danas se redari Mladen Carević, Tomislav Denić i Ivica Kirin, ususret ponovnom otvorenju Vanadisa, prisjećaju tih godina kada su, stojeći na ulazu, jednako djelovali kao odgojitelji i kao čuvari reda – pazeći da mladost ostane na pravom putu.
Redarska ekipa Vanadisa imala je nepogrešiv radar za probleme. I ono što je posebno, kada to nije bilo prijeko potrebno nisu djelovali silom, već autoritetom, razgovorom i iskustvom.
Bilo je to vrijeme nakon rata, društvo još ranjeno, nesigurno, a Vanadis je postao sigurna luka.
U doba kada je Vanadis radio punim kapacitetom, znalo se prodati i po 800 karata. A sve je moralo teći glatko i mirno. Mladen Carević, najiskusniji među njima, radio je još u Omladincu od 1973. Bio je prvak Jugoslavije u kickboxingu, a iza sebe je imao i karijeru u vojnoj policiji – iskustva koja su mu osigurala dodatni autoritet i poštovanje u zaštitarskom poslu.
– Dolazili su iz svih krajeva, bilo je i vojske i svakakvih likova. A mi smo sve rješavali mirno. Bilo je dana kad smo i oružje uzimali na ulazu – našli bi noževe, ‘šarafcigere’, bok sere, žarače, pa čak i sjekire. Sve bismo to lijepo pokupili, pustili ih unutra bez alata, a na kraju večeri sve im vratili. Ponekad bi, kad se napiju, zaboravili svoj “alat”, pa smo s vremenom imali pravu malu alatnicu – prisjeća se Carević.
Nasilje nije bilo rješenje, kaže, jer je najvažniji alat redara bilo – iskustvo.
– Snimaš prostor, znaš gdje tko sjedi, tko dolazi s kojom pričom. I najvažnije – sve se rješavalo na vratima. Ponekad je trebalo djelovati brzo, ali kad smiriš njih dvojicu, trojicu potencijalno problematičnih, sačuvao si njih tristo. Nama je bilo važno da svi izađu živi, zdravi i s osmijehom – kaže.
Tomislav Denić, danas uspješni poduzetnik, posao redara započeo je na košarkaškom igralištu na „Borcu“ te pred rat disko večerima u Omladincu. Nakon posla redara u disco baru „Oko“ u Špišić Bukovici gdje je radio zajedno s Mladenom Carevićem, oboje su na molbu prijatelja prešli u Vanadis i, kako kažu, nikada se nisu pokajali.
Vanadis nije bio samo klub. Bio je škola života. Mjesto gdje su se stvarala prijateljstva, zaljubljivanja, odrastanja. Mjesto gdje su mnogi prvi put rekli „ne“ porocima jer je netko na vratima vjerovao u njih.
– Neki od tih klinaca danas su poduzetnici, ravnatelji, profesori. A onda su bili samo izgubljeni tinejdžeri s prevelikom maštom i buntom. I svi oni znaju – Vanadis ih je oblikovao. U devedeset posto slučajeva sve se rješavalo razgovorom. Nikada nam nije bio cilj da nekog tučemo, već da pazimo. Bili smo poput odgajatelja – ističe Denić.
Prisjetio se i jedne priče koja ga je posebno dirnula i potvrdila mu da su trud i odgoj imali smisla.
– Jedan dečko je često dolazio pijan i stvarao probleme, pa ga nisam puštao unutra. Bio je ljut, vrijeđao me… Ali godine su prošle i jednog dana me zaustavio u gradu. Rekao mi je: ‘Deniću, nitko na mene nije utjecao kao ti. Ni mama, ni tata. Hvala ti na tome.’ Danas ima obitelj, posao, živi u Zagrebu. E to je za mene uspjeh. To je ono što smo mi ovdje radili – ispričao nam je Denić.
Željka Đaković LešKako je Vanadis, dolaskom dva nova DJ-a, uskoro postao dupkom pun pojavila se je potreba i za trećim redarom. U to vrijeme današnji virovitički gradonačelnik Ivica Kirin vratio se s faksa iz Varaždina, gdje je također ‘ispekao’ posao redara. Kako je Kirin bio i dobar prijatelj s Denićem i Cengerom s kojima je išao i u razred, nije se dvojilo koga će zvati da pojača ekipu.
– Ako si unutra, netko te čuva, netko te pazi. Možda ti ni roditelji nisu znali gdje si, ali mi jesmo. Nekad bi netko i ‘zaradio’ pokoju iza uha, ali s mjerom. Znaš kad frajer napravi nered, izbaciš ga, smrzne se vani i pita može li opet unutra. Može. I onda ga ti još voziš kući jer nema prijevoz – prisjeća se Kirin.
U Vanadisu su se redari povezali i s roditeljima.
– Ljudi su znali dovesti djecu, ostaviti ih s povjerenjem. Znalo se tko čuva njihovu djecu. I često su upravo ti roditelji ostajali za šankom, pod izlikom da čekaju djecu, dok su djeca već davno otišla kući. Tako smo upoznali mnoge tadašnje poduzetnike i ugledne građane Virovitice – smije se Kirin.
Osim što su pazili na red, redari su djelovali i kao neformalni psiholozi.
– Mladi bi često dolazili k nama reći ako imaju problema. Bojali su se reći roditeljima kako ih više ne bi puštali van. A mi bismo to rješavali potiho, s policijom ako treba, ali bez traume za njih. Imali su povjerenje. To nam je bilo najvažnije – dodaje Kirin.
Iako se mnogima činilo da redari samo ‘stoje na vratima’, njihova uloga bila je daleko dublja.
– Mi smo se sjećali kad smo i sami bili klinci, kad su stariji djelovali na nas. Bili su uzor. I mi smo kasnije to prenijeli dalje – ističu.
Za redare, najljepši trenutak tih godina bila je svakodnevna atmosfera u klubu.
– Jedva smo čekali petak i subotu. Atmosfera, ljudi, muzika, osoblje – sve je bilo sjajno. Nije bilo tužnih priča. Nismo imali nijedan ozbiljan incident. Bilo je smijeha, bilo je buke, ali nikada tragedije. A to nešto govori – zaključili su na kraju.
Još priča o Vanadisu pronađite na linkovima ispod:
(icv.hr, žđl)
