JEDNA DIJAGNOZA, TRI PRIČE: DJECA I DIJABETES Laura (12), Dorotea (7) i Gabrijel (11) hrabri su mališani koji disciplinom krote svoju bolest

* Kao roditelji do same dijagnoze nismo puno znali o detaljima pa smo morali proći gradivo o inzulinima, dizanju i spuštanju šećera u krvi, hipoglikemijama i hiperglikemijama kako bismo mogli pomoći svome djetetu. Na kraju smo polagali i pravi test na Rebru u Zagrebu – o novim izazovima u roditeljstvu ispričala nam je mama Danijela Crvenka.

O dijabetesu se puno priča, no zapravo se malo toga zna. Osim stručnjaka istinu o dijabetesu najbolje znaju oboljeli i njihove obitelji. O jednoj od najproširenijih bolesti današnjice, konkretno kako ona oblikuje živote, iz prve ruke saznali smo od obitelji Crvenka i Blažičević.

RODITELJI NA TESTU

Laura Crvenka ima 12 godina, dijabetes joj je otkriven kada je imala samo 4 godine. Simptomi? Prekomijerno mokrenje i žeđ, gubitak težine, bolovi u nogama i poprilična nervoza. Bili su to razlozi zbog kojih je završila u bolnici. Normalna količina glukoze u krvi je do 6,1, a kod Laure je bila natašte 12, nakon gutljaja soka i malo peciva nevjerojatnih – 36!
– Teško smo to prihvatili jer u to vrijeme nije bilo puno oboljele djece u Virovitici. Učili smo o tome, doslovno se derali i vrištali zbog injekcija koje smo joj morali davati dva puta na dan – o teškom ritualu na početku dijagnoze priča Laurina mama Danijela Crvenka. Roditelji nemaju točan priručnik iz kojeg bi saznali baš sve o toj bolesti, pa su morali proći i pravu edukaciju kako bi već u startu znali neophodne korake.
– Morala je dnevno unijeti točno 1400 kalorija, ni manje ni više. Kao roditelji do same dijagnoze nismo puno znali o detaljima. Zato smo morali proći gradivo o inzulinima, dizanju i spuštanju šećera u krvi, hipoglikemijama i hiperglikemijama kako bismo mogli pomoći svom djetetu. Na kraju smo polagali i pravi test na Rebru u Zagrebu – ispričala nam je o novim izazovima u roditeljstvu mama Danijela Crvenka.

MJERI ŠEĆER 10 PUTA DNEVNO

No, kako je to biti u pubertetu, ići u školu, družiti se s prijateljima i biti dijete kao i svako drugo, a istovremeno deset puta dnevno mjeriti šećer, uzimati inzulin i brojati sve što pojedete? Na to pitanje odgovor zna dvanaestogodišnja Laura Crvenka. Za razliku od svojih vršnjaka ona ima jedan poseban “modni dodatak” koji je uvijek uz nju. Radi se o inzulinskoj pumpi koja ima funkciju braunile pomoću koje prima inzulin. Pumpa je uvedena tek nakon godina “pikanja”, a Laura je obožava jer nema više injekcija kod svakog obroka. U pumpu se unese broj ugljikohidrata, a pumpa sama izračuna i pusti potreban inzulin. Osim toga, Laura ima i senzor koji također zamjenjuje injekcije, a pomoću kojeg se očita količina glukoze u krvi. No, te spravice prijeko potrebne osobama na injekcijama trenutno nisu dostupne preko zdravstvenog osiguranja. Upravo inicijativa “Život s manje boli!” pokrenula je peticiju kojom se želi pomoći osobama na inzulinu da konačno dobiju pristup toj revolucionarnoj tehnologiji.
– Sa senzorom je sve puno lakše jer se samo skenira, a inače se moraju “pikati” pa ih bole prsti i utrnuli su im. Preostalo vrijeme, kada ne mjerimo šećer i ne dajemo inzulin, oni su kao i sva druga djeca, no nikuda ne idu bez aparatića, dekstroza i mobitela – kaže mama Danijela.

15 GRAMA UGLJIKOHIDRATA = 1 JEDINICA INZULINA

Laura jede koliko hoće i može, ali pritom zbraja ugljikohidrate: 15 grama ugljikohidrata je 1 jedinica inzulina te se na temelju ukupnog zbroja unesenih ugljikohidrata u obroku aplicira inzulin.
– Teško mi je, ali nosim se s time. Puno mi u svemu pomažu i prijatelji. Ako mi je u školi loše, svi su oko mene i pomažu mi. Malo mi je teško kada se moram buditi preko noći, ali već sam navikla – hrabro nam je rekla Laura.
Istu sudbinu dijeli 12 mališana koji su zajedno s Laurom u Klubu roditelja i djece dijabetičara. Tamo su se i upoznale ove dvije obitelji te kako kažu, dijabetes ih je spojio.
U obitelji Blažičević dva su oboljela mališana: 11-godišnji Gabrijel i njegova 7-godišnja sestra Dorotea. Gabriel je dobio dijabetes s 4 i pol godine, a simptomi su bili umor, učestalo mokrenje i pojačana žeđ.
– Situacija je bila alarmantna do te mjere da se pomokrio i doslovno plakao za čašom vode. Otišli smo kod doktora i “naišli” na šećer od 32. Ništa nam nije preostalo osim da odradimo edukaciju, položimo test i vratimo se doma u svakodnevni život – prisjetila se Sanja Blažičević, mama dva mala hrabra mališana.

GABRIJEL BRINE I ZA SEKINO ZDRAVLJE

Gabrijel pomalo sve radi sam, a uz svoje mjerenje šećera do desetak puta na dan, pikanje prstića, računanje ugljikohidrata i koliko treba inzulina brine i o seki kada je mama na poslu.
– Radim četiri sata dnevno i da se u međuvremenu ne bi morala vraćati kući, savjesni Gabrijel i sebi i Dorotei izmjeri šećer, sam aplicira potreban inzulin i izvaže doručak – ponosno nam priča mama Sanja. No, majčino srce uvijek je na oprezu, igla je uvijek igla. Gabrijel je hrabar dječak, a za svoju bolest i teškoće koje nosi sa sobom kaže da mu ne predstavljaju nikakve prepreke.
– U školi je sve uredu i dijabetes mi ne predstavlja nikakve prepreke. Prijatelji su mi spremni pomoći kada je to potrebno – kaže Gabrijel, govoreći pritom da ga ne boli injekcija i da mu nije problem dati i sestri kada mama ne može. Dorotea je dobila dijabetes s nepunih šest godina i brzo ga je prihvatila jer je cijeli svoj život živjela uz bratovo mjerenje, vaganje, pikanje i sve ostalo što nosi ova bolest. Ovi mališani, a već tako odrasli i odgovorni jer ih je na to primorala njihova bolest, dijabetes imaju od ranog djetinjstva i za drugačije ne znaju, ne vide to kao teret i to je jednostavno njihov život.

Noćna straža za cijeli život
Najveći problem je noć jer djeca ne osjete da im nije dobro. Šećer mjere oko ponoći i oko četiri sata ujutro. Ako šećer padne ispod 4, dolazi do hipoglikemije i moraju pojesti slatko i nešto ugljikohidrata kako bi ga podigli. Kod ovih obitelji nema mirnog spavanja do jutra. Uvijek postoji strah od hipoglikemijske kome u kojoj bi njihova djeca mogla biti do jutra, ako pravovremeno ne reagiraju na pad šećera u krvi. S druge strane je hiperglikemija koja traje duže, ali brzo upada u ketoacidozu, preneseno krv postane kisela. Moraju biti jako oprezni. Tijekom dana je nešto lakše. Simptomi se brže vide jer drhtavica i vrtoglavica ukazuju na nizak šećer, a nervoza i promjene ponašanja na visok.

Život s manje boli – senzor za mjerenje glukoze u krvi
Djeca s dijabetesom tip 1 bodu prstiće prosječno 3500 puta godišnje kako bi izmjerili razinu šećera u krvi. Jednim ovakvim aparatom zamijeni se 140 uboda za mjerenje šećera ‘trakicama’. Osim toga, djeca s dijabetesom tip 1 bockaju se 1500 puta godišnje kako bi primili inzulin. To je ukupno 5000 bockanja u samo godinu dana.

Savjetovalište za dijabetes i celijakiju u Virovitici
Ivan Andrašević kao doktor radi četiri godine, a od dijabetesa boluje od svoje desete godine. Mladi doktor danas kroz Savjetovalište za dijabetes i celijakiju u Virovitici pomaže drugima. Svoje iskustvo i znanje prenosi na oboljele, a nešto je prenio i na nas.
– Kod dijabetesa tipa 1 ili adolescentnog dijabetesa tijelo izazove jednu reakciju koja uništi dio gušterače koji proizvodi inzulin, a pravi uzrok koji dovodi do te autoimune bolesti ni dan-danas se ne zna. Tri su glavne stvari koje su nužne kod dijabetesa tipa 1, a to su: uvođenje inzulina, redovita tjelesna aktivnost i pravilna prehrana – kratko nas je educirao doktor, naglasivši pritom da oboljela djeca koja primaju potreban inzulin i educirana su o tome mogu raditi sve kao i njihovi vršnjaci.

Tekst i foto: Željka Đaković