NJIHOV URED JE DIZALO Saznajte koliko je sigurno voziti se “liftom” i što napraviti ako “zaglavite” između katova

rpt

Posao montera i servisera dizala mnogima je nepoznanica. Koliko je to važan i opasan posao saznali smo od njih samih – servisera i montažera tvrtke Dizala Đurčević iz Virovitice, Ivana Škvarića, Željka Kraljevića i Leopolda Majstorovića. Oni svakodnevno brinu o dizalima u brojnim zgradama pa i o našem u virovitičkom neboderu, kao i platformama za invalide. Kad ih vidimo, prva pomisao nam je da dizalo opet ne radi, ljuti smo i nervozni jer moramo ići pješice. No, treba shvatiti da oni to rade kako bismo bili sigurni i kako bismo imali „prijevoz“ do svojeg odredišta.

RADE DILJEM HRVATSKE

– Kada dođemo servisirati dizalo, ljudi znaju biti neugodni, iako dolazimo samo jednom mjesečno ili u slučaju kvara. Ne shvaćaju da je to zbog njihove sigurnosti – kaže Ivan Škvarić koji ovaj posao radi već gotovo dvije godine. Sviđa mu se, kaže, što nije monotono. Svaki proizvod koji montiraju ima nešto drugačije, ne postoje dva potpuno ista dizala. Ujedno, terenski su radnici pa puno putuju.

– Servise i montaže radimo u Podravini, Slavoniji i na Jadranu – kaže Ivan te dodaje da se stalno radi na usavršavanju dizala i platformi. Samim tim i oni moraju neprestano učiti nešto novo. Upravo redovito servisiranje i poznavanje ovih prijevoznih sredstava je ono zbog čega smo sigurni i zbog čega se možemo neometano voziti našim zgradama. To nije lagan ni bezazlen posao, osobito ako uzmemo u obzir da se serviseri ne voze u dizalu, nego – na njemu! Mnogi se groze od same pomisli, budući da se radi o mračnom i skučenom prostoru. No to je jedini način da pregledaju i poprave ako je nešto dotrajalo.

UVIJEK U PARU

– Dok smo gore na kabini i radimo inspekciju, odnosno sami vozimo dizalo i pregledavamo sva vrata, kontakte, zabrave, užad, rasvjetu, zbog naše sigurnosti, moramo raditi u paru. Uvijek nas mora biti dvoje. U slučaju da onaj koji se vozi ne može zaustaviti dizalo, to će učiniti kolega u strojarnici, isključivši sigurnosnu sklopku – priča nam Leopold te dodaje da osim dizala treba održavati i strojarnicu. Leopold ovaj posao radi već godinu i pol dana, a uvijek se, kaže, trudi otkloniti kvar što prije, kako bi se stanari opet mogli neometano voziti.
Također, da bi radili ovaj posao, ne smiju se bojati visine – njihova svakodnevica uključuje rad na visini od dvadesetak metara i više. Tek mjesec dana ovaj posao radi Željko Kraljević kojemu visina nije problem. Da mu to predstavlja problem, kaže, ne bi mogao obavljati ovaj posao.

– Nije me strah visine, a i prije ovoga radio sam krovove, tako da sam već naviknuo biti visoko. Ipak, sada sam u zatvorenom pa mi je ovo kao da sam u uredu – kaže nam Željko Kraljević. Mnogi bi željeli znati što se može dogoditi ako dođe do neke nezgode ili situacije u kojoj nemamo kontrolu. Nikome nije svejedno kad zaglavi u dizalu, osobito ako vani grmi ili ako čujemo čudne zvukove, kao da voda curi po zidovima, što je u našoj „osmici“ slučaj. Ako još i nestane struje, sve je još strašnije. No ovi dečki, koji su svakodnevno u i na dizalu, tvrde da nam se ništa ne može dogoditi.

SAMO BEZ PANIKE

– Dizalo ima dodatnu bateriju koja će ga, u slučaju da nestane struje, dovesti do prve stanice i otvoriti vrata te će se upaliti zamjensko svjetlo – kaže Leopold te napominje, ako „zaglavimo“ u dizalu odmah trebamo nazvati dežurnog servisera. Broj se nalazi na pločici, uz tipke. No, često u dizalu nemamo signala ili ne ponesemo mobitel sa sobom. Što tada?

Postoji alarm koji treba pokrenuti: pritisnuti žuti gumb (sa zvonom) i držati ga. Alarm će podići uzbunu u zgradi i netko će obavijestiti dežurnog servisera. Pomisao o tome da se zaglavi u dizalu, osobito ako je riječ u gužvi u njemu, mnogima je neugodna i teška. No serviseri tvrde kako dizalo ima ventilaciju, što znači da će biti dovoljno zraka za sve, dok pomoć ne dođe. Ujedno dizalo ima i vatrootporna stakla, a njegov sigurnosni sustav je takav da se on jednostavno „ukopa“ na mjestu i ne može pasti u ponor, od čega strahuju mnogi pri pomisli na nestanak struje, potres ili slično. Također, tu su i „spasitelji“, serviseri, koji stižu najbrže što mogu. Kada dođu, prvo komuniciraju s osobama u dizalu, potom ručnom kočnicom iz strojarnice voze dizalo do prve stanice (kata), na kojem se mogu otvoriti vrata i izaći.

– Dizalo ne može pasti jer postoji puno sigurnosnih mjera koje će ga zaustaviti. Ako krene prebrzo, sustav ga odmah blokira, kao i ako pukne čelična užad, što je gotovo nemoguće jer ih ima nekoliko, sustav će jednostavno zaustaviti dizalo – rekli su nam naši serviseri te istaknuli da je sigurnost na prvom mjestu. Tim povodom svake godine njihov rad i rad dizala koja oni održavaju provjeravaju i iz Zavoda za internu kontrolu, kako bi svi putnici bili sigurni i bezbrižni.

OBRT IZ VIROVITICE UZ ZGRADE, DIZALA I PLATFORME UGRAĐUJE I U OBITELJSKE KUĆE

Među prvima su u Hrvatskoj po ugrađenim platformama za prijevoz osoba s invaliditetom

Obrt Dizala-Đurčević, u vlasništvu Vladimira Đurčevića, sa sjedištem u Virovitici, radi na hrvatskom tržištu već 20 godina. Surađuje s brojnim vodećim europskim i hrvatskim tvrtkama, što omogućuje potpunu prilagodbu željama i potrebama korisnika. Obrt ima devet zaposlenih, kao i dva naučnika, a poslove montaže i remonta obavlja diljem Hrvatske te servisira dizala u jamstvenom roku i kasnije. Za servise u udaljenijim mjestima brinu se kolege iz kooperantskih firmi.

– Naša najbolja preporuka su mnogi uspješno i kvalitetno obavljeni poslovi diljem cijele Hrvatske te naši brojni zadovoljni kupci i korisnici. S ponosom možemo reći da je naš obrt među vodećima u Hrvatskoj po broju ugrađenih platformi za prijevoz osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti – rekao je V. Đurčević te istaknuo da u obavljanju poslova koriste usluge brojnih kooperanata, čime osiguravaju visoku razinu kvalitete i brzinu rješavanja problema.

Također, V. Đurčević ističe da je za ugradnju dizala u postojeće objekte značajno povećan interes od kad je najavljeno sufinanciranje iz europskih fondova, no problem će biti radna snaga. – U Hrvatskoj nemamo školu za instalatera dizala i kada krene sufinanciranje iz EU fondova, najveći problem će nam biti radna snaga. Također, osim škole, da biste radili ovaj posao, morate biti fizički spremni jer ovo je opasan posao i svaki dan radi se na visinama. Kada dođe do kvara dizala, naši serviseri moraju pješice doći do strojarnice koja je u većini slučajeva na samom vrhu zgrade – objašnjava V. Đurđević te dodaje da osim u zgrade sve češće dizala ugrađuju i u privatne kuće kako bi se poboljšala kvaliteta života i u tim stambenim objektima.

I SAMI SMO ISKUSILI KAKO JE “ZAGLAVITI” IZMEĐU KATOVA 

Kao što većina zna, naša redakcija nalazi se na samom vrhu virovitičkog nebodera, na devetom katu. Dnevno se u dizalu vozimo nekoliko puta, a neki od nas u njemu su i „zaglavili“. Nije bilo ugodno, ali bilo je brzo i bezbolno: dojavili smo stanarima, a oni zatim majstorima koji su stigli najbrže što su mogli. Kada su se majstori popeli u strojarnicu, dovezli su nas na najbližu stanicu i otvorili nam vrata. Najgori je napadaj panike, no lakše je kada znate da vam se ništa ne može dogoditi. Jer, dizalo je sigurno, a spasitelji sigurno već na putu. (www.icv.hr, žđl, Foto: Ž. Đaković Leš)