Iako je u virovitičkoj Općoj bolnici kroz 29 godina rada prošla sve odjele, sestra Ivanka Mađarević za sebe kaže kako će se zbog stečenog iskustva uvijek gledati kao „internistička“ sestra.
Danas radi u Hematološko-onkološkoj dnevnoj bolnici, u koju, uz terapiju vezanu za liječenje limfoma i karcinoma na obradu i dijagnozu dolaze i svi drugi pacijenti poslani liječniku internistu. Neovisno je li riječ o bolesti ili stanju vezanom uz internističke, nefrološke, gastroenterološke i endokrinološke i kardiološke bolesti, svi će pacijenti u dnevnoj bolnici kod sestre Ivanke i njenih kolegica dobiti uslugu, uputu, preporuku, lijek, savjet, ali i lijepu riječ. Jer, upravo je takav odnos prema pacijentu – susretljivost i razumijevanje, kaže nam sestra Ivanka, jednako važan kao i terapija i liječenje.
POKLANJAJU OPTIMIZAM
Dnevno imaju između 30 i 80 pacijenata, neki su samo u prolazu, neki se liječe već više od 10 godina. Najmlađa pacijentica koja se liječi od karcinoma mlađa je od 40 godina, najstarija je zašla u osamdesete godine života i dolazi samo na kontrolu. Svaki je dan drugačiji, novi izazov, novi usponi i nade.
– Na ovom poslu, jako je važno da stalno budemo optimistične, da našim pacijentima damo podršku. Ako me pitate što me raduje u ovom poslu, onda je to kada se pacijentu stanje ne mijenja, kada bolest nije napredovala od zadnje kontrole. Ljudi su tada ispunjeni nadom i kad im se ta nada ispuni, taj nam je dan svima bio uspješan. Žalosno je kad uz sve što ovdje radite bolest napreduje, kad vidite da čovjek pati, a vi ste na neki način nemoćni – priča nam vrijedna sestra Ivanka koja kaže kako je i tada snažno „oružje“ u njenim rukama lijepa riječ, osmijeh podrške.
No ponekada nisu samo pacijenti ti kojima treba podrška. Sestre, njih četiri, međusobno su si velika potpora. Kada jedna zbog emocionalno iscrpljujuće prirode posla malo „potone“, ostale joj priskoče kroz razgovor i pružanje emotivnog prostora nakon čega nastavljaju dalje s radom s pacijentima, objašnjava sestra Ivanka.
NAJLJEPŠI I NAJTEŽI POSAO
U dnevnu bolnicu s teškim dijagnozama, nažalost, dolaze sve mlađi pacijenti, kaže, pa je važno što ranije bolest otkriti i krenuti s liječenjem. Teško je, kaže, kada se stanje pacijentu pogorša, osjete to svi, jer su vezani jedni uz druge, i mimo profesionalnih odnosa.
– Nismo još došli do te faze da možemo kad idemo kući ostaviti posao „na porti“, premda bi, i sukladno pravilima i etici, to trebali. No, svi smo mi ljudi i reagiramo ljudski, nitko nije kamen da bi se mogao toliko ograditi od ljudske patnje. Palijativa emocionalno iscrpi čovjeka, ne može to svatko raditi i zato je ovaj posao i najljepši i najteži u isto vrijeme – glasom punim emocija priča sestra Ivanka.
Kaže kako, unatoč tome što se stalno educiraju, jedno može pomoći i mladim i starim sestrama i medicinskim tehničarima da budu još bolje: na par dana u godini osjetiti kako je biti pacijent. Da ih njihove perspektive, poručuje, bar nakratko, dožive sve ono što njihovi pacijenti prolaze svaki dan.
(www.icv.hr, mlo, ea)