TREĆI DIO Marija Biondić-Đurčević: Ranjeniku kojemu su iskopali oči i odsjekli nos nismo smjeli dati ni kap vode

hdr

Ovo je treći dio potresnog svjedočanstva Marije Biondić – Đurčević, zvane Marica, jedine živuće osobe s našeg područja koja je preživjela bleiburški „Križni put“. U prošlim smo nastavcima imali priliku saznati kako je krenula tužna kolona i kako je izgledao stravičan dolazak na Bleiburg. U ovom dijelu naša sugovornica prisjeća se odlaska s Bleiburškog polja, nakon što su bili izdani i nakon što su ih napali partizani. Oni koji su preživjeli, doživjeli su samo nastavak muke… Priča sadrži teške i uznemirujuće detalje.

– Moj zaručnik, dvije djevojke i mladić te ja formirali smo grupu jer smo se nadali ako nas bude više na hrpi da će bar netko preživjeti. A tada – kroz suze procijedi Marica – tada su partizani počeli klat’ ljude. Momci oko nas koji to još nisu učinili, odjednom su počeli skidati uniforme i bacati oznake činova da se ne zna. Ja još uvijek nisam u potpunosti shvaćala što se događa. Svi smo panično skidali sve sa sebe, gumbe na košulji, sve što smo imali te je na meni ostalo samo rublje i prebačena košulja. Išli su od čovjeka do čovjeka i pretraživali dokumente i samo nas je sreća spasila jer smo putem bacili legitimacije i odjeću, pa nas nisu zaklali – ističe.

RANJENICIMA NI VODE

Prisjetila se i događaja kako se javila za pomoć ranjenim ljudima u kamionu koji je lagano vozio iza njih. – Formirala se kolona i nas je pet bilo u jednom redu. Za nama je išao i jedan kamion pun ranjenika dok su se mnogi koji su ranjeni nakon prolaska aviona i pucanja po nama vukli s nama u koloni. Odjednom je netko viknuo da traže bolničare koji će se brinuti za ranjenike, a vidjevši sve te jadne i ranjene ljude, moj zaručnik i ja smo se javili. Krenula sam prema jednom kamionu jer je u njemu bila kanta s vodom. Tada sam vidjela prizor koji ni danas ne mogu zaboraviti – opet je kroz suze projecala baka Marica.

– Ispred kamiona bio je naslonjen jedan čovjek s iskopanim očima i odsječenim nosom. Pokušala sam mu dodati vode jer je još uvijek bio živ, no nisu mi dali. Urlali su i derali se na njega, a ja sam samo nemoćno gledala. Bilo je… – zastaje Marica teško prepričavajući strahotu koju je sada, prepričavajući, u sjećanju ponovno vidjela.
Nakon nekoliko minuta nastavlja sa stravičnom pričom.

– Svjesni da možemo samo dalje, nastavljamo put zajedno s ranjenicima i uskoro dolazimo do jedne građevine, koja je svojim izgledom podsjećala na obor za životinje. Bila je to partizanska kuhinja. Tu su opet neke od nas odvojili. Ranjenici su ostali u kamionu, a mi koji smo mogli hodati, ostali smo sjediti na podu. Nisam htjela ostaviti svoje ranjenike, no odjednom je došlo naređenje da se iznesu iz kamiona. Došao je red i na moj kamion, a moj zaručnik i ja bili smo sami. Pokušali smo pomoći ranjenicima, no uskoro se pojavila jedna partizanka i potjerala nas u kolonu. Mi smo htjeli ostati pomoći ranjenim ljudima, no ona se nije dala i pod prijetnjom nas potjerala u kolonu. Što su učinili s ranjenicima, ne znam. Moglo je biti samo ono najgore – zaključila je tužno kroz suze baka Marica.

Nakon nekoliko sekundi, zagledana u daleku prošlost, govori o formiranoj koloni i nastavku puta koji su prolazili sami. S vremena na vrijeme, partizani su se pojavljivali iz šume skidajući im sve što su još imali na sebi.

NA STALNOM UDARU PARTIZANA

– Onako već strašno umorni i goli, opet opljačkani, hodali smo cijelu noć. Došli smo u jedno selo u kojem s jedne strane nije bilo kuća, a s druge strane je bila tvornica. Tamo sam srela jednog dječaka čija je kuća, gore, bila jedina. Pitala sam ga na njemačkom jeziku ima li kruha, odgovorio je: ‘nein, nein nur kartoffel’. Dodao je još na njemačkom da su na tavanu dva partizana. Naime, partizani su nas kilometrima ostavljali same, a onda bi se samo odjednom pojavljivali i ljutito ljudima skidali cipele, čizme, satove ili što god je još netko imao – prepričava Marija.

Putovanje kroz Austriju trajalo je cijelu noć. Umorni, „spavali“ su hodajući. – S nama su hodali i lakši ranjenici koji su teško podnosili put. Došli smo u jedno mjesto u kojem je bila tvornica tekstila. K nama je došlo dvoje djece, a mi onako gladni zamolili smo ih za malo kruha, ali nisu nam dali. No, nismo zamjerili – sjeća se Marica.

Tada dolaze u prvi partizanski logor, nadajući se da će se malo odmoriti i možda dobiti što za jelo. No, po naredbi jedne partizanke, put nastavljaju pješice u koloni, raspoređeni po četvero. Putem su naišli na barake u kojima je bila njemačka vojska. Nitko im nije rekao, pripovijeda Marica, kuda idu. -Naišli smo na englesku vojsku. Tu sam se možda mogla spasiti, no nakon svega, nikome više nismo vjerovali. Rekli su nam da onaj tko hoće, može ići u Jugoslaviju, a tko ne želi, neka ostane kod njih. Svi smo smatrali kako će nas Englezi opet prevariti ako ostanemo s njima. Opet neizvjesnost – nastavlja Marica koja kaže kako su im Englezi dali mala zaprežna kola i par kutija hrane.

-Jedva smo dočekali da pojedemo ono što je u kutijama, jer smo već danima bili gladni. Na brzinu smo odvukli kola do jedne livade na kojoj smo namjeravali jesti, ali odjednom su iz šume naišli partizani i na silu nam uzeli svu hranu te smo opet ostali gladni – prisjeća se Marica tog bolnog trenutka. Put su nastavili dalje, držeći se jedni za druge. – Kada smo se uspeli na jedno brdo, ponovno su se pojavili partizani, tražeći da se iz kolone izdvoje ustaški časnici, koji će se uključiti u partizane i tako sačuvati svoje činove, jer navodno nisu imali dovoljno svojih stručnih oficira – prisjeća se Marija.

BLATO OD KRVI

– Kad se nitko nije javio, vjerojatno ljuti što nikoga ne mogu odvesti, skinuli su s nekih ljudi još pokoju uniformu i cipele. Partizani na konjima obučeni u engleske uniforme, tražili su od njih satove, zlatne lančiće i drugo što vrijedi te su se potom vratili u šumu – priča nam naša sugovornica koja kaže kako put nastavljaju prema Mariboru, hodajući uz lijevu obalu rijeke.

– Livade su bile izgažene i mokre. Gdje god pogledam, sve je natopljeno ljudskom krvlju. Čak je i blato bilo krvavo, upozoravajući nas da je na ovim livadama ubijeno puno ljudi. Suze opet izdaju baku Maricu kada prepričava još jedan tragičan trenutak. – Ugledala sam jedan platon. Bio je pun leševa, najviše je bilo novorođenčadi i djece. Jedan partizan tada je upregnuo konje i cijeli platon mrtve djece gurnuo je u Dravu, dok su drugi partizani sve to gledali – priča Marica dok joj glas drhti od sjećanja na taj strašan prizor, a suze ne prestaju curiti iz njezinih očiju.

Nastavak u sljedećem broju…

(www.icv.hr, lmh)