U utorak 16. srpnja bilo je točno pola godine otkako su na svijet, u 33. tjednu, na rodilište Sv. Duh u Zagrebu stigle najpoznatije sijamske blizanke, malene Valentina i Kristina Tambolaš. Roditelji Marija i Petar iz virovitičkog prigradskog naselja Sv. Đurađ s puno ljubavi, ali i pitanja, očekivali su taj tren, zajedno sa cijelom medicinskom zajednicom. Sijamske blizanke, naime, rođene su spojene donjim dijelom prsnog koša, zajedničkim jetrima te crijevima i šanse da će preživjeti iznosile su svega 16 posto. Odmah su prebačene na KBC Rebro.
DRUGE U SVIJETU
Takva povezanost bila je drugi slučaj ikad zabilježen u medicinskoj literaturi diljem svijeta pa je njihovo odvajanje, koje je uključivalo najbolje hrvatske liječnike s KBC-a Rebro i Merkur, predstavljalo pravi izazov i iskorak u medicini. – Bile su toliko sićušne da su obje njihove glavice stale u jednu moju ruku. Imale su 41 centimetar i zajedno su težile 3900 grama – prisjetila se majka Marija trenutka kada je po prvi put, nakon poroda carskim rezom, uzela u naručje svoje spojene blizanke. Neprestano su se grlile, isprepletale ručicama, gledale ju, sjeća se naša sugovornica.
– Plakala sam, smijala se, molila. Bila zahvalna i uplašena u isto vrijeme. Budući da Rebro nema rodilište, na Sv. Duhu tjedan dana bila sam bez njih. Odmah nakon poroda odvezli su ih na Zavod za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu na Rebro kako bi im pružili najbolju pomoć i zaštitu. Suprug Petar svaki je dan dolazio meni i njima.
Donosio mi je fotografije da ih vidim, no sve dok ih nisam po prvi put uzela u ruke, osjećala sam se prazno, samo, nepotpuno. Kao da mi je netko uzeo komad srca i nije ga vratio. Zato sam ih, čim sam bila u stanju hodati i čim su me pustili iz bolnice, odmah otišla vidjeti, zagrliti, poljubiti. Taj se tren ne može opisati – kaže nam Marija, kojoj je ovo novo iskustvo u životu, kaže, otvorilo oči i potaknulo je da kao obitelj svi budu još jači. Najjači oslonac, u svemu joj je suprug Petar.
ZNAK NADE
Za dotad neviđenu, uspješnu operaciju odvajanja sijamskih blizanki, a koja je trajala čak 15 sati i uključila najbolje hrvatske liječnike i medicinsko osoblje, danas znaju svi u Hrvatskoj, pa i šire. Djevojčice su prozvane „čudom s Rebra“ i postale su znakom nade za mnoge roditelje koji, poput Marije i Petra, dijagnozu prolaze s nebrojeno pitanja i strahova. Sve osim jednog – nikad nije dolazilo u pitanje da odustanu od novog života.
– Bilo je svega u trudnoći, bilo je trenutaka kada mi je bilo zaista jako teško. Jedan liječnik rekao mi je neka pobacim – gorko se prisjeća Marija odmahujući glavom, rekavši kako ju je duša boljela zbog toga, no da je u cijeloj situaciji bilo puno predivnih ljudi iz struke koji su je pratili na svakom koraku i bili joj nezamjenjiva pomoć.
Dodaje kako je svaki novi pregled, otkako je s 12 tjedana potvrđeno da su djevojčice spojene, za nju bio i radost i strepnja.
– Na tim prvim pregledima bojala sam se što će biti ako se bebe ne mogu odvojiti. No onda na jednom ultrazvuku dobijem odgovor, dva su srca. Na drugom, dobro je, imaju dva bubrega, spojene su jetrom, moguća je operacija u kojoj će obje ostati žive i da će im svi sustavi, od probave do mokraćovoda i slično, funkcionirati nakon odvajanja.
Živjeli smo na toj nadi i na obećanju da ću se boriti za njih jer, cijelo vrijeme trudnoće, djevojčice kao da su me posebno udarale. Svaki udarac protumačila sam: “Mama, bori se za nas!” I jesam, i hoću. Puno su nam pomogle molitve ljudi, i prije i nakon operacije, mnogi su nam dolazili i rekli: “Molili smo za vas.” Od srca hvala svima, to nam i dalje najviše treba – čvrsto nam govori ova hrabra žena koja je s nama podijelila i onaj dio svog života koji je bio sakriven od kamera.
VLAKOM DO REBRA
Obitelj Tambolaš živi u skromnim uvjetima u kući u prigradskom naselju Sv. Đurađ. U zajedničkom domaćinstvu je čak devet članova. Šogorica s obitelji uskoro čeka prinovu pa su Petar i Marija, kad je operacija (dobro) prošla, podigli kredit i kupili kuću u Bušetini, gdje se uskoro planiraju preseliti.
Petar radi na obradi ljekovitog bilja u poduzeću Dam d.o.o. u Lozanu. Imaju još dvoje djece – djevojčicu Maju (6) i dječaka Ivana (4), svoje velike ljubavi, koje su im, kaže Marija, nevjerojatna podrška u cijeloj situaciji, kao i bake i djedovi.
– I oni su se morali prilagoditi svemu, da me svaki drugi dan nema kod kuće. Imaju jako puno razumijevanja i oni su bili moja snaga kada mi je bilo teško – kaže Marija, koja preko tjedna i do četiri puta vlakom putuje djevojčicama na Rebro. – Prva tri mjeseca izdajala sam se kod kuće, danju i noću, svaka tri sata. Spremala sam mlijeko u sterilne bočice i vozila sam ga vlakom na Rebro.
Nismo si mogli priuštiti taksi pa sam torbu od šest kilograma vukla do bolnice, bila je puna i mlijeka i leda, da se mlijeko ne bi odmrznulo. Na Rebru bi vrećice izvagali, izmjerili i zabilježili koliko je potrebno curama. Ja sam bila najsretnija što sam im bar to mogla dati od sebe u tim prvim tjednima. Znam da im je to pomoglo, imale su nerazvijen probavni sustav. Nalazile su se na Odjelu intenzivne njege, tamo nema kreveta za roditelje pa smo odabrali putovati kako bismo što više bili s njima – ispričala je majka Marija rutinu koju prolazi već šest mjeseci.
Teško joj je, kaže, svaki put dok odlazi. – No tješi me to jer znam da su zaista u najboljim rukama. Liječnici, sestre, cijelo osoblje su tako predivni ljudi, stručni i topli, koji su djevojčicama i mama i tata dok nas nema. Maze ih, pričaju, guguću, razmazili su ih.
Meni je lakše jer znam da su i tamo voljene. Jedva čekamo da nam dođu kući – priča Marija koja kaže kako joj je svako putovanje obilježeno određenom dozom grižnje savjesti – osjeća da treba dati i više od sebe.
NEMA PRAVO NA PUTNE TROŠKOVE
Pitamo tko snosi troškove putovanja. Samo troškovi karte za vlak stoje oko 2.000 – 2.500 kuna mjesečno. Marija ističe kako je, kad je Valentini i Kristini nosila svoje mlijeko, putne troškove priznao HZZO. Kad je nakon tri mjeseca ostala bez mlijeka, više nije imala pravo na putne troškove. Samo vlak „pojede“ skoro cijelu rodiljnu naknadu, a tu je i kredit, životni troškovi…
– Putovat ću dok god nam curice ne dođu kući. Snalazimo se i snaći ćemo se – odgovara Marija. Na dan kada ne putuje, bolnicu zove i po nekoliko puta dnevno, kaže, a uvijek joj ljubazno odgovore o tome koliko su djevojčice napredovale, koliko su im taj dan bile teške pelene i što se sve dogodilo dok nje nije bilo uz njih. Tu ljubaznost nikada neće moći dovoljno opisati i na njoj zahvaliti, poručuje nam.
PROBALE PRVE KAŠICE
Kad putuje, kreće vlakom iz Virovitice oko 7.30 sati. U Zagreb dolazi iza 10 sati, a sa svojim djevojčicama je od 11 do 15.15 sati. Tada već mora hvatati vlak za povratak kući.
– U tih par sati hranim ih, presvlačim, okupam, mazim, uspavam, pričam im, pjevam. Pomaže mi jedna sestra jer su cure sad već velike, imaju oko pet kilograma, a obožavaju pažnju. Koliko su slične, toliko su i različite – Valentina je mirniji tip, koji će čekati, dok je Kristina borac.
Tipa “daj mi odmah, ili ću plakati i vrištati”. Ona je od prvog dana “vukla” seku pa je navikla biti glavna, za seku je do operacije obavljala mokrenje i slično – objašnjava Marija, koju ovih dana, kada su djevojčice dosegle normalnu težinu i razvoj, raduje što izvrsno reagiraju na prve kašice. Unatoč čudesnom početku i nevjerojatnoj operaciji, danas su „normalne“, ističe.
– Probale su jabuku. Za bebu koja je prošla operaciju crijeva, Kristina je pojela punih 130 grama, kašicu je “smazala” na žlicu. Valentina je bila sumnjičavija, no kroz bočicu s većom dudom i ona je sve pojela. Svidjelo im se, sigurna sam da će jednako dobro reagirati na druge okuse koji dolaze – veli Marija, koja s cijelom obitelji užurbano radi i na tome da u novoj kući sve bude spremno za dolazak malih lavica blizanki.
MAJSTORI DOBRODOŠLI
Obitelji je dosad u pomoć priskočila Virovitičko-podravska županija, Grad Virovitica i Općina Špišić Bukovica, kao i brojni dobročinitelji. – Zamijenjeno nam je krovište, imali smo crijep, a pomogao nam je Krovopokrivač Lukač. Imamo sve što nam za djecu treba, pokućstvo je spremno. Puno smo toga napravili sami, par dana i ja sam bila na miješalici, samo da stignemo sve dovršiti.
Još samo da je majstora – sa smiješkom će Marija, koja kaže kako se doslovno utrkuju s vremenom da sve stignu pripremiti za preseljenje i doček djevojčica.
Ostalo je postaviti pločice i laminat te oličiti, odnosno oni radovi koje sami ne mogu obaviti, no, poput drugih, moraju čekati na majstore koji ovog ljeta imaju pune ruke posla.
OHRABRENJE DRUGIM PAROVIMA: DAJTE SVE OD SEBE, MA KAKO TEŠKO BILO
– Nama je cijela ova situacija dar, gledamo na nju kao na blagoslov jer su i liječnici rekli kako je riječ o čudu. Upoznali smo puno divnih ljudi koji su nam podrška, a s nekima smo postali i prijatelji – kaže Marija, koja ističe kako se u rodilištu, a i putem društvenih mreža povezala s majkama koje su imale rizičnu trudnoću ili su, poput nje, prijevremeno donijele bebe na svijet.
– Javljaju mi se mame čije su bebe rođene sa samo 700 grama ili s nekim drugim problemima. Izmjenjujemo iskustva, tješimo se, hrabrimo. Ono što bih željela poručiti mamama i tatama koji prolaze tešku dijagnozu još od trudnoće je: dajte sve od sebe, ma koliko god bilo teško. Uvijek ima netko tko moli za vas i vaše najmilije, a svaka se žrtva isplati. Mislim da svaki roditelj tako razmišlja i da će sve učiniti za svoju djecu. Puno je prekrasnih liječnika i sestara koji svaki dan spašavaju živote i koji daju sve svoje znanje, iskustvo, ljubav da maleni pacijenti budu dobro, poput naših cura – ohrabruje Marija Tambolaš druge.
Nema dovoljno riječi hvale za sve koji su im pomogli, kaže. – Posebno hvala liječnicima. Hvala i glavnoj sestri Ani Habijanec, koja je sama organizirala da Valentina i Kristina dobiju nova kolica i opremu za bebe, kao i svima koji su nama i našim curicama pomogli u ovih šest mjeseci života. Imamo dojam da je njihova borba za život ujedinila ljude, zbližila ih, puno ljudi me prepoznaje u vlaku, na ulici, svi žele samo dobro – sretna je naša sugovornica. (www.icv.hr, mlo, foto: privatni album)