GRB GRADA ZA ŽIVOTNO DJELO Novinar Ervin Mačković svojim radom ostavio neizbrisiv trag u cijelom gradu i okolici

Foto: Studio 1dva

Zlatna plaketa „Grb Grada Virovitice” za životno djelo dodijeljena je poznatom virovitičkom novinaru Ervinu Mačkoviću, koji je svoj radni vijek posvetio Informativnom centru Virovitica, Virovitičkom listu i Radiju Virovitica. Bio je jedan od prvih honoraraca, a zatim i zaposlenika Virovitičkog lista, u kojem je dočekao i mirovinu. Najstariji virovitički novinar rođen je 1932. godine u Zagrebu, no već od djetinjstva život ga nije mazio. Majku je izgubio kad je imao samo pet godina, a nakon 10 godina u bombardiranju mu je stradao i otac, tako da su i on i brat završili u domu.

– Iz Zagreba su nas prebacili u Vukovar, u internat koji se nalazio u dvorcu grofa Eltza, a nakon mjesec dana dom se preselio u Ilok, gdje sam završio treći razred niže gimnazije.

ŽIVIO PO DOMOVIMA

Potom smo se u jesen preselili u Hrvatsku Kostajnicu i tamo sam završio 4. razred niže gimnazije i maturu – kaže E. Mačković, koji je deset godina živio po domovima jer je rano ostao bez roditelja. Nakon završene gimnazije Ervin je htio izučiti neki zanat pa se javio na natječaj u Elektru.

Foto: Studio 1dva

– Na prijemnom ispitu smo dobili komad žice te smo prema slici koju su nam pokazali trebali napraviti jednu figuru, ali ja nikad u životu nisam imao komad žice u ruci pa nisam znao šta da napravim i nisam bio primljen – prisjeća se Ervin, koji je potom otišao za starijim bratom u Karlovac. Tamo je završio 1. i 2. razred više gimnazije i onda otišao u Rijeku, gdje je šest mjeseci radio u tvornici na Sušaku, a tri kao lučki radnik, no nijedan posao nije potrajao jer nije imao stručnu spremu. Čak se, zajedno s kolegom, javio na natječaj za spikera.

– Bili smo na audiciji, ali je bilo više od stotinu molbi, većinom profesora, pa nisam prošao – prisjeća se. Potom seli u Belišće, a 1954. dolazi u Viroviticu i završava još dva razreda za tehničara te se zapošljava u đačkom domu. No, loša sreća još ga nije napustila, nakon godinu dana ponovno ostaje bez posla. Nastavlja biti uporan i 1. listopada 1955. godine počinje raditi za Virovitički list.

– Nisam ni znao puno o novinama, čitao sam malo sport, ali malo po malo sam učio i počeo pratiti i ostale događaje, osobito one u gradu Virovitici – priča nam Ervin o svojim počecima u Virovitičkom listu.

BICIKLOM, MOPEDOM ILI PJEŠICE OD PITOMAČE DO VOĆINA

Tih godina kada je počeo raditi u Virovitičkom listu bila su zaposlena samo dva novinara koja su pokrivala teren od Pitomače do Voćina, neovisno o godišnjem dobu, kiši, snijegu, a na raspolaganju su imali samo bicikl i moped. Teško je uopće zamisliti koliko je trebalo truda i vremena za objavu samo jedne priče. No, Ervin nije znao za bolovanje ili godišnje odmore, a kada su se novine dovršavale, radio je do dugo u noć, da bi već u sedam sati ujutro došao u novu smjenu jer događaji i ljudi nisu mogli čekati. Taj iscrpljujući način odrazio se i na njegovo zdravlje jer, kaže, nahodao se i naradio, ali čim mu je bilo malo bolje odmah se vratio na posao.

Svojim radom ostavio je neizbrisiv trag u praćenju događaja iz društveno-političkih, gospodarskih, kulturno-umjetničkih i športskih zbivanja s područja Virovitice i okolice. S posebnim osjećajem za socijalna pitanja, u rubrike Virovitičkog lista unio je važno lice svakodnevnice, „male ljude“ i njihove sudbine i analizirao društvenu problematiku, bilo tekstom, bilo novinarskom fotografijom. Posebno hvala za život posvećen novinarstvu primio je na proslavi 65. obljetnice Virovitičkog lista, u rujnu prošle godine, na kojoj je sudjelovao kao najstariji virovitički novinar i jedan od bivših zaposlenika ICV-a.

REKREATIVNI NOGOMETAŠ

– U novinarstvu se uvijek treba dokazivati, tu nema svršenog posla, nego se cijeni rad i samo rad. Zapravo, mi novinari ne volimo puno govoriti o sebi, o svojem radu, uspjesima i porazima. Obično prepuštamo drugim subjektima da dadu svoju ocjenu. Rijetko se naše fotografije objavljuju u novinama, izuzev ponajčešće naprasno kada završavamo naš životni vijek; to je takav posao i poziv i tu nema pomoći. Novinarski poziv, unatoč psihičkim i fizičkim stresovima, ima svoje čari i zadovoljstva. To je poziv koji treba voljeti, posao koji nema radno vrijeme, posao koji traži velika odricanja i veliki entuzijazam – poručio je tada mladim generacijama, nasljednicima njegovog rada.

Foto: Studio 1dva

U slobodno vrijeme bavio se sportom te rekreativno igrao nogomet, a 10 godina bio je i tajnik Nogometnog kluba Tvin Virovitica. Najljepše uspomene vežu ga za rukomet – bio je u upravi RK Lokomotiva – to mu je, kaže, bila najveća ljubav. Posljednjih 29 godina, koliko je u mirovini, bavio se dokumentacijom.

– Iz novina sam izrezivao natpise koji se odnose na Virovitičko-podravsku županiju i lijepio u fascikle – ispričao nam je umirovljeni novinar, koji je za to dobivao poprilično mali honorar, no dobro mu je došao i bilo mu je zabavno prikupljati „dokumentaciju“ naše županije. (www.icv.hr, žđl)