PUNIH 40 GODINA PROVEO ZA VOLANOM VOZILA HITNE POMOĆI Luka Lovreković pacijentima je bio sigurnost, a kolegama “krila“ na putu do bolnice

Virovitičanin Luka Lovreković (65), odnedavno aktivni umirovljenik, jedan je od rijetkih koji se može pohvaliti kako je cijeli radni vijek proveo na jednom poslu. I to ne bilo kakvom, nego baš specifičnom – bio je vozač vozila hitne pomoći.

Punih 40 godina Luka je zajedno s liječnicima i medicinskim sestrama i tehničarima dijelio dobro i zlo sa svojim sugrađanima, ali i mještanima cijele naše županije. Bio je brz, točan i pouzdan svakog trenutka, kažu nam njegovi poznanici, kolege i suradnici, koji hvale kako je ovaj iskusni vozač i u najtežim slučajevima ostao „hladne glave“ i tako pomogao spasiti brojne živote.

POMLADILI GA KOLEGE

– Sad kad razmišljam, prošlo je sve kao san. Kao da sam jučer potpisao ugovor o stalnom poslu i da smo dr. Brukner i ja bili na intervencijama, a ne da je prošlo toliko godina i da se izmijenilo pedesetak liječnika – prisjeća se Luka Lovreković koji kaže kako se posljednjih godina pred mirovinu osjećao sve mlađim.

– Radio sam s predivnim, mladim ljudima i to je mene pomladilo – ističe naš sugovornik koji samo biranim riječima govori o timovima s kojima je proveo četiri radna desetljeća.
Te, 1979. godine, kada je počeo raditi u Virovitici, hitna je imala samo dvoje ljudi koji su odlazili na teren: vozača i liječnika. Luka je u svojoj karijeri zaista bio vozač za sve: osim kućnih posjeta, vozio je pacijente na kontrole liječnicima, pacijente koji su trebali gips, u bolnicu i iz bolnice, pacijente na dijalizu…

– Osamdesetih godina, dok se kod nas nije otvorio Odjel hemodijalize, vozili smo pacijente na dijalizu u Zagreb. Bili su to IMV-ovi, a kretalo se u tri sata ujutro da se u sedam bude u Zagrebu. Tamo bismo pričekali da dijaliza završi pa pacijente vratili natrag – o praksi koja je bila samo dio njegove smjene i to punih šest godina, priča nam naš sugovornik koji kaže kako je svaka nova godina donosila nešto novo.

Stizala su nova vozila, oprema, pomagala, nosila, posao se dijelio i bolje organizirao. Luka je prošao šume, kanale, oranice, dvorišta, katnice, sve moguće terene u kojima je zajedno s liječnikom, a kasnije i sestrama i tehničarima, pomagao osobi u nevolji.

PO UZORU NA „STARU ŠKOLU“

– Tijekom godina, prošao sam različite edukacije kako bih mogao biti što bolja pomoć timu, tako da, ako zatreba, znam i reanimirati osobu, a znam i sve o svakom aparatu i dijelu vozila – o iskustvu koje je tražilo nova znanja, sposobnosti i prilagodbe priča nam naš sugovornik.

Jednom prilikom, na terenu je bio i sa sinom Željkom, profesionalnim vozačem i višim medicinskim tehničarom, također dugogodišnjim članom tima hitne medicinske pomoći. Taj put otac i sin s liječnikom išli su po muškarca koji se izgubio i kojeg su službe pronašle dezorijentiranog u šumi. Bila je to još samo jedna intervencija u nizu, no ostala im je u pamćenju, sjeća se Luka jer je bila specifična – klasična „stara škola“. Bila je ciča zima, a suvremeno vozilo ipak nije moglo pristupiti teško dostupnom području na kojem se nalazila osoba u potrebi. Luki i Željku nije preostalo ništa drugo nego staviti torbe na ramena, u ruke uzeti nosilo i dva kilometra s njime propješačiti do šume u kojoj se nalazio muškarac. Kada je tim muškarcu pružio pomoć, opet su dva kilometra nosili pacijenta po grbavom terenu, smrznutoj zemlji, travi i lišću do vozila.

– Svaka je intervencija drugačija, nema iste. U nekim situacijama morali smo dobro razmisliti što učiniti, nekad improvizirati na terenu da dođemo do pacijenta – kaže Luka koji ističe kako su i traktorom znali izvući automobil ispod kamiona, kad se dogodi nesreća. Vozači hitne vidjeli su svašta tijekom svojih radnih dana: i ono najbolje, i ono najgore u životnim situacijama.

ZNA SVE ULICE I ODVOJKE

Svakom pacijentu koji čeka hitnu pomoć sekunda se čini kao vječnost, a koliko je svaka od njih važna Luka najbolje zna.

– Iako pacijenti nekad kažu što vas nema tako dugo, činjenica je da smo zaista dolazili najbrže što smo mogli. Cesta je opasna, morao sam paziti i na živote svih nas koji su bili u mojim rukama, ali i na druge s kojima dijelim cestu. A na cesti su i traktori, kamioni, biciklisti, pješaci – objašnjava Luka čiji je mozak svih ovih godina detaljno mapirao svaku ulicu, odvojak, put i puteljak, svaku vinogradarsku stazu na virovitičkom i širem području. Neophodno je znati sve prečace, priča nam Luka, kako bi se što prije i sigurnije stiglo do pacijenta i zatim natrag u bolnicu.

A kad je na cesti snijeg do koljena, poledica, kiša pod kojom brisači gotovo ne mogu maknuti potoke vode s vjetrobranskog stakla, onda taj zadatak dobiva na posebnoj težini i sve je ostalo na Luki: procijeniti situaciju i iz nje izvući najbolje, za dobrobit osobe kojoj život doslovno ovisi o toj vožnji i stručnosti liječnika i medicinskog osoblja u vozilu.

MOBILNA RAĐAONICA

Vozila hitne pomoći kojima je za volanom godinama sigurno upravljao Luka bile su prave male mobilne bolnice, čekaonice, ambulante. U njima su ljudi pričali na putu do dijalize, razmjenjivali bolesnička iskustva, liječnici su u njima pružali prvu pomoć, pa i donosili novorođenčad na svijet.

– E, to mi je ostalo u najljepšem sjećanju. Vozili smo jednu trudnicu, već u trudovima, u virovitičku bolnicu. Doktorica je samo u jednom trenu rekla; stani sad sa strane, odmah. Stao sam i dok sam išao otvoriti vrata, već se čuo dječji plač. Beba je sretno došla na svijet, za mamu su se odmah pobrinuli liječnica i sestra, umotali su bebu i krenuli smo ponovno na put u bolnicu. A kad se jedna majka porodila kod kuće, držao sam to malo biće u rukama dok su liječnik i medicinska sestra zbrinjavali majku i ne mogu taj osjećaj opisati – prisjeća se Luka, danas ponosni djed koji kaže kako će mirovinu provesti s najmlađima, radeći u poljoprivredi, uživajući.

Jer, posao poput ovog podijeli život na dnevne i noćne smjene, na radne blagdane, praznike, rođendane. Zato je sad Luka sretan što ima punih 24 sata za svoju obitelj, djecu i unuke. A mi smo sigurni da niti jednu intervenciju na kojoj je bio njegovi sugrađani neće zaboraviti. Jer i on baš svaku – pamti. (www.icv., mlo)