Fra Ivan Bogati: U godinu dana bez mobitela i obitelji, istinski sam upoznao sebe

Sada imam 24 godine života. Redovnik sam već sedam godina. Svoj put redovničkog života i formacije započeo sam u Franjevačkom samostanu u Samoboru. Ondje sam boravio godinu dana i učio se „prvim koracima“ fratarskog života. Najteži su početci. Polako počinješ mijenjati sve navike. No, nije to najteži dio! Ono izazovno jest to da odsada više ti ne biraš ljude s kojima ćeš provoditi vrijeme, kako sam to činio s prijateljima, nego ti ih Bog stavlja na put. I tako je meni Bog darovao braću, njih sedmoricu, iz svih krajeva Lijepe Naše.

Trebalo mi je jako dugo vremena da shvatim kako su mi oni dar, a ne teret! Dotad sam, više-manje, u drugima tražio sebe, ljubio ih samo zato što su radili ono što se meni sviđa i imali one karakteristike koje meni odgovaraju. Selektivnost koja te zapravo osiromašuje! A otada, tog razdoblja koje nazivamo postulatura, naučio sam primjećivati i ljubiti u drugima ono po čemu oni jesu posebni. Njihove talente i karakter nisam više smatrao prijetnjom ili konkurencijom na putu do „pobjede“. Ne, nismo se natjecali u tome tko je bolji, već smo pokušavali učiti jedni od drugih i obogatiti se tom različitošću.

Govorili bismo u šali: „Pa mi radimo za istu firmu. Tvoj uspjeh i bogatstvo na ponos je svih nas!“. Ovo sad zvuči lijepo, ali vjerujte mi, nije to bilo nimalo lako! Nitko od nas prije nije bio nekakav anđeo. Među nama su se našli strastveni navijači i sportaši, rokeri i framaši, zaljubljenici u prirodu; svaki drugačijeg karaktera, želja, životnog iskustva, pogleda na svijet i Boga. Nismo se slagali u svemu, ne slažemo se ni danas. Ne bavimo se ni dalje svi istim hobijima i rado žustro diskutiramo o Bogu i Crkvi!

ORIGINALI, A NE KOPIJE

Svaki fratar drugačiji je. Nema tu nekakvih kopija. I sviđa mi se što je tako, što nam od samog početka dopuštaju da ‘ne gubimo sebe’, ne uniformiraju nas, već nas potiču da razvijamo to što imamo, oslanjajući se na iskustva i bogatstvo braće. Zaključno, svu tu našu različitost ne može čovjek samovoljno sastaviti, koliko god se trudio. Naše fratarsko zajedništvo nije samo plod ljudskih napora.

Mi ljudi funkcioniramo po preferencijama. I to je normalno. Ali sposobni smo i za nešto više. To „više“, to jedinstvo, to zajedništvo u različitosti dogodit će se ukoliko dopustimo Božjem duhu i njegovoj snazi da nas prožme i oblikuje za primanje. Ta On je autor te različitosti i sam nam je obećao da će „Vuk prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi“. Iz 11,6.
Nakon toga, na godinu dana preselio sam se u drugi franjevački samostan, na Trsat, koje je jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta u Hrvatskoj, a nalazi se u Rijeci.

Ondje je bio strogi režim! Udaljili smo se od svijeta, kako bismo se približili sebi. Bilo je teško i naporno jer su nam bili ograničeni svi oblici komunikacije. To znači da nismo imali mobitel godinu dana (ali smo imali zajednički telefon). Pristup internetu i mailu bio je ograničen na jedanput tjedno. Jednom mjesečno smjeli smo napustiti dvorište samostana. Nismo mogli otići kući, itd. Znate, nisu to napravili kako bi testirali našu izdržljivost, beskompromisnu poslušnost ili što već. Novicijat nije vrijeme sađenja kupusa naopačke, nego baš jedno „gratis“ vrijeme, koje si ne može priuštiti svaki čovjek. Ondje ti je sve sređeno, kako bi ti sredio samoga sebe!

To je vrijeme u kojem ne možeš pobjeći ni od sebe ni od braće, koliko god jedni druge živcirali. To je vrijeme suočavanja i upoznavanja onih „najstrašnijih“ stvari o sebi. Vrijeme u kojem na nove temelje postavljaš svoj odnos s Bogom i na jedan puno dublji način proučavaš franjevačku karizmu te učiš kako oblikovati svoj život i poslanje koje je pred tobom. To razdoblje zove se novicijat.

MIKEŠI NA KAPTOLU

Nakon toga započeo sam filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Preselio sam se na Kaptol. Opet nova i velika promjena! Najednom živiš u zajednici od 60-ak fratara, u centru si Zagreba u kojem možeš toliko toga dobroga i korisnog naučiti, no koliko god je prepun mogućnosti, toliko je i „opasan“. Fakultet ima, pak, svoj ritam učenja i polaganja ispita. To znaju svi studenti. No ono najvažnije, zavolio sam filozofiju i teologiju i nije mi bio problem držati se reda.

Na drugoj godini moga studija u Zagrebu pridružio mi se i naš Virovitičanin fra Antonio Kirin. Krenuo je godinu dana nakon mene u samostan, tako da sam uvijek s nestrpljenjem čekao da dođemo u istu fazu formacije pa da možemo „ludovati“ zajedno. Uz njega, u samostanu se nalaze i druga dva Virovitičana, fra Filip Đurđević, svećenik i viceodgojitelj nas juniora, i aktualni dekan KBF-a sveučilišta u Zagrebu, fra Mario Cifrak.

Nikad nije dosadno tamo gdje ima toliko Mikeša na broju! Uz sve one redovne obveze, kao bogoslov, imao sam priliku uključiti se više puta u projekt Franjevačkih pučkih misija, koje vodi fra Ivan Matić. U sklopu misija sudjelovao sam u tri programa nove evangelizacije i tako naviještao Krista na Rabu, u Kninu i u Karlovcu. To je stvarno posebno iskustvo i nakon svake misije došao sam promijenjen i puno bogatiji kući. Osim misija, svake godine išao sam u blagoslov obitelji. Tom prilikom uzduž i poprijeko prehodao sam grad Čakovec, upoznao prekrasne ljude, puno naučio o tom kraju i njihovom mentalitetu i kako se tamo vjera živi te rado molio u domovima župljana sv. Nikole.

Uza sve to, vodio sam neko vrijeme internetsku stranicu nas juniora HFP sv. Ćirila i Metoda koja i danas postoji (www.ofm.hr/juniorat/), a na kojoj možete naći razne tekstove o duhovnosti, našem životu i franjevačkoj karizmi, razmatranja na nedjeljna čitanja, ali i osvrte o aktualnim temama i problemima u Crkvi.

JEZIK CRKVE

Studij mi je išao dobro, tako da su mi moji odgojitelji ponudili da u slobodno vrijeme, osim sporta kojim se rado bavim, upišem i tečaj talijanskog jezika. Zašto talijanski? Nije zbog djevojaka, iako kažu da je jako lijep i romantičan jezik. Uglavnom, talijanski jezik je „jezik Crkve“. Na talijanskome jeziku ima jako puno korisne literature po pitanju teologije (zanimljivo je čitati Dantea u originalu); najveća teološka sveučilišta nalaze se u Rimu i ako želim studirati ondje, zna se – talijanski. Brzo mi se upalila lampica u glavi. Iskreno, meni je već tih dana na pameti i u srcu bio Jeruzalem. Želio sam ići ondje.

Naš Virovitičanin fra Filip Đurđević studirao je tamo i redovno smo se dopisivali za vrijeme njegova studija, tako da su me njegova svjedočanstva i iskustvo „zapalili“ za Svetu zemlju. Ne zovu je bezrazložno „petim evanđeljem“, ta ondje je Isus hodao i za sve prispodobe kojima se koristio upravo ondje je nalazio primjere i nadahnuća. Čitanje i razumijevanje Biblije, Božje riječi, potpuno će vam se promijeniti ako odete tamo i hodočastite na sveta mjesta. Nije samo po tome Sveta zemlja posebna, no o tome ću kasnije pisati. Što se učenja talijanskog tiče, imao sam stvarno neredovitu privilegiju (ali i sreću) da su mi moji odgojitelji omogućili provesti tri puta po mjesec dana u nekim od najljepših i kulturno najbogatijih gradova Italije: Firenci, Milanu i Rimu.

To vam je ljepota fratarskog života. Gdje god kreneš, imaš fratre i oni te prime kao svoga! Familija po cijelom svijetu! Kad si tamo, u početku mašeš rukama i nogama, ali brzo se nekako snađeš i kreneš pričati taj jezik. Kad te stisne, nemaš izbora! Osim što sam imao prilike naučiti mnogo o talijanskoj kulturi, povijesnoj baštini i stilu života, naučio sam puno i o drugim kulturama jer sam talijanski učio u školama jezika gdje sam po mjesec dana vrijeme provodio sa studentima iz cijeloga svijeta. Ljudi moji, mene je to oduševilo!

UČITI OD DRUGIH

Gdje god da jesi, uvijek nosiš dio sebe i svoje kulture, tako da sam uživao i oslobađalo me slušati sve te „svjetske priče“ i gledati te osobe kako ih utjelovljuju pred mojim očima. Živimo pod istim nebom, suočavamo se s više-manje istim problemima, ali svaki ih narod na drugačiji način percipira, njima se bavi i nudi oblike rješavanja. Nije sve crno-bijelo. Hrvatska je prekrasna i ona ima jako bogatu kulturu i povijest, ali je samo jedna od mnogih u svijetu.

Možemo i moramo učiti jedni od drugih. To ne znači nijekati svoju kulturu, već u susretu s drugima i drugačijima imamo priliku obogatiti se, kritički ispitati svoje stavove ili nerijetko zahvaliti što baš živimo u ovakvom mentalitetu i podneblju. Bilo bi puno manje sukoba i ratova da ljudi bolje poznaju i više poštuju jedni druge, ali i ono svoje! Ima tu jako puno toga za reći, ali ako me nekada susretnete, rado ću s vama podijeliti svoja razmišljanja.
Nakon treće godine, otišao sam, konačno, na studij u Jeruzalem. (www.icv.hr, ib)