Veronika Ileš iz Vladislavaca, nedaleko od Osijeka, jedina je žena ribočuvarica u Hrvatskoj, a službu je napustila uslijed stradavanja u prometnoj nesreći dok je bila na dužnosti. Naime, na nju je navečer naletio kombi dok je biciklom dostavljala potrepštine vinkovačkim ribičima i nanio joj teške tjelesne ozijede od kojih se nikad nije oporavila. Premda je prošla dug i mukotrpan put liječenja, ostala bez slezene i dijela gušterače, a sada se bori i s karcinomom pluća, Veronika iznenađuje svojom životnom snagom i s veseljem se prisjeća svojih ribočuvarskih dana na vladislavačkim ribnjacima.
– Ribočuvarica sam postala stjecajem okolnosti. Bila sam bez posla nakon otpuštanja radnika iz tadašnje osječke “Tvornice namještaja Ivo Marinković”, pa kad je predsjednik ribičkog društva u jednom razgovoru rekao kako nemaju ribočuvara, rekla sam: Evo ja ću biti! – priča Veronika dodajući kako je to bio volonterski posao.
Iako iznenađeni, u Športskom ribolovnom društvu Čepin brzo su prihvatili ponudu, te je Veronika u Hrvatskom ribolovnom savezu u Osijeku krenula na polaganje ispita.
– Nije bilo lako, treba dosta stručnog znanja, morala sam sve naučiti o ribljim vrstama, pecanju, vremenu poribljavanja, a da ne pričam o pravilima i zakonskim aktima. Bila sam jedina žena na predavanjima ali su svi muški kolege bili susretljivi prema meni i pomagali mi kad je zatrebalo – kaže Veronika.
Ističe kako je to i fizički naporan posao jer ribnjaci zauzimaju 9 hektara, od čega je 6 hektara za športski ribolov, a sve je to treba obići.
– Što je možda najčudnije, uopće ne znam plivati – kaže kroz smijeh Veronika dodajući kako je sva ta “prostranstva” obilazila biciklom.
U ribnjacima živi 15 vrsta riba, a najbrojniji su riječni šaran, šaran ribnjičarski, amur i smuđ. Godišnje se poribi oko 3 tisuće kilograma plemenite ribe.
– To su velike količine riba ali i prekrasan krajolik pa ne čudi što privlači brojne ribiče. A za ribočuvara to je posao od 0 do 24 sata. Većina njih su pravi sportski ribiči, ali znalo je biti i onih problematičnih. No, bilo je lijepo upoznavati razne ljude, često sam s njima u razgovoru provodila i po nekoliko sati. Vjerujte, bila sam k’o psihoterapeut, mnogi su “otvarali dušu” pričali o svojim brakovima, poslovima, životnim problemima. Tako da smo se međusobno poznavali, što mi je pomalo i olakšavalo posao, često su “naručivali” što da im donesem iz sela jer im je “usfalilo”. Bilo je to jedno uzajamno poštovanje i moram priznati da mi taj posao nedostaje – ispričala nam je Veronika.
Među 17 ribočuvara Zajednice športskih ribolovnih društava Osijek, nema niti jedne žene, a na vladislavačkim ribnjacima “Veronikin posao” sada obavlja voditelj ribočuvarske službe i tajnik SRD Čepin Željko Vilović s još jednim kolegom.
– Što se tiče žena u ovoj službi, trenutačno nema niti jedne s položenim ribočuvarskim ispitom. Pretpostavljam da nema interesa jer je riječ o vrlo teškom i zahtjevnom poslu, noćnim smjenama i kontrolama ribiča, te stalnim obilascima hektara i hektara ribnjaka. Danas je teško s ljudima raditi, tu je ilegalni izlov, postavljanje mreža na nedozvoljenim mjestima, ljudi su skloni svemu i svačemu i stalno se mora biti na oprezu – zaključuje Vilović.
(www.icv.hr, tj)