Hrvatsku je potresla vijest o smrti dječaka u Kninu. Njegov otac je ispitan u državnom odvjetništvu koje za njega nije predložilo istražni zatvor. 

Podsjetimo, dječak je čitav dan bio u zaključanom automobilu i sumnja se kako je preminuo uslijed vrućine i nedostatka zraka, a otac je, tek nakon 15 sati, shvatio da je sin u autu, nakon što ga majka nije našla u vrtiću, donosi 24 sata.

Kako doznaje HTV, otac se žalio na gubitak koncentracije i pamćenja nakon preboljenog Covida. 

– Ponekad imamo i neke tzv. automatizirane radnje koje radimo, a da ih nismo svjesni. Više ih ne registriramo i onda kasnije na njih zaboravimo. Što je više na nas postavljeno zahtjeva, to je veća šansa da će nam neka radnja proći neopaženo – kazao je za HTV Goran Arbanas iz Zavoda za forenzičku psihijatriju u Klinici za psihijatriju Vrapče.

Od 90-ih je zabilježeno 600 smrtnih slučajeva u Hrvatskoj

Psihijatar Vladimir Grošić objasnio je kako se i u ovom slučaju najvjerojatnije radi o “sindromu zaboravljenog djeteta”. Poručio je kako svake godine veliki broj djece strada jer su ostavljeni ili zaboravljeni u automobilu u kojem temperature, tijekom vrućih dana, brzo rastu. 

– Taj sindrom se u struci smatra tragičnim događajem kada roditelji zaborave dijete na neko vrijeme u automobilu, s teškim posljedicama po zdravlje djeteta, a u najgorem slučaju i sa smrću. To se može svakome dogoditi. Nitko to ne smije osuđivati i reći meni se to nikada neće dogoditi, nego napravit ću sve da mi se to nikada ne dogodi – rekao je psihijatar za Dnevnik Nove TV. 

Napomenuo je kako se ne radi o zanemarivanju djeteta ili pomanjkanju roditeljske ljubavi, nego o “poremećaju memorije”. 

– Uzročnici su vanjski utjecaji poput stresa, manjka sna, promjene rutine, ali i alkohola, droga, lijekova. Sve to može utjecati na krajnji ishod. U literaturi se vidi kako je od devedesetih prema danas bilo čak šesto takvih slučajeva koji su završili smrtnim ishodom – rekao je. 

Na pitanje kako nastaviti život nakon ovakve tragedije, psihijatar je rekao:

– To je jako teško. Mi smo skloni osuđivati, govoriti ružne riječi. Dovoljna je već osuda samoga sebe, roditelja koji je to doživio. Treba potražiti stručnu pomoć i zajednica treba pripomoći da se život nastavi dalje i da sve ima smisla, pogotovo ako je riječ o drugom djetetu u obitelji ili braku. 

(24sata.hr)