ZDRAVI KUTAK A. Rajnović: Ne znamo što ju točno uzrokuje, ali pretpostavlja se da u svakom razredu sjedi barem jedan učenik koji ima disleksiju

blank
cof

Iako je školska godina završena, nije ostalo puno vremena do povratka u klupe za većinu učenika. U protekle dvije godine prave nastave gotovo da i nije bilo, tako da su djeca, uz pomoć svojih roditelja, uglavnom bila prepuštena sama sebi. Ako ste za to vrijeme kod svojih najmlađih primijetili da imaju problema s čitanjem, vrlo je lako moguće da se radi o disleksiji, jednom od poremećaja učenja.

Što je zapravo disleksija, kako se ona manifestira i na koje sve načine se može umanjiti kako bi djeca, ali i odrasli uspjeli u potpunosti iskoristiti svoj potencijal, otkrila nam je magistra logopedije Ana Rajnović, koja je gostovala u našoj jučerašnjoj emisiji Zdravi kutak.

– Disleksija je specifična teškoća u učenju koja pogađa razvoj pismenosti i jezične vještine, odnosno, ona utječe na razvoj čitanja i na pisani jezik. Obilježavaju ju problemi u fonološkoj obradi, dekodiranju riječi, povezivanja glasa i slova te razumijevanja onog pročitanog. Što se tiče osoba s disleksijom, one imaju urednu inteligenciju, ne mora značiti da imaju poteškoće što se tiče vida, sluha, ali i onih neuroloških- rekla nam je Ana i dodala.

– Iako točan uzrok disleksije i dalje nije definiran, vjeruje se da može biti genetski povezana. Postoji i niz drugih teorija, na primjer o nedostatcima fonološke svijesti bez koje nema čitanja i pisanja te teorija o vizualnoj i vremenskoj obradi informacija koje utječu na samo pisanje- dodala je.

Kako nam je istaknula, neke od znakova disleksije možemo prepoznati i u ranom razvoju.

– Djeca koja imaju disleksiju progovore kasnije od svojih vršnjaka, nekako su nespretni, pogotovo u igrama koje zahtijevaju finu motoriku. Ne vole da im se čita, ne vole crtati, imaju problema s grafomotorikom, teško se orijentiraju na papiru, ne prepoznaju rimu i slične stvari. Kasnije će to dovesti do poteškoća u vještinama fonološke svjesnosti, teško će spajati riječi u slogove i obratno, a neće moći niti spajati glasove, poneki imaju problema u imenovanju slova, a vidljivo je kako određena slova pišu zrcalno- rekla je Ana.

Prema podacima koje je istraživala EU, od 9 do 12 posto ljudi ima disleksiju, a u Hrvatskoj, prema posljednjem istraživanju iz 1993. 10 posto osoba ima iste poteškoće.

– Mi zapravo trenutno ne znamo koliko ljudi ima disleksiju, ali smatra se da u svakom razredu sjedi minimalno jedan učenik s disleksijom. Ne znamo zašto je to tako, no vjerujemo kako se te teškoće ranije nisu prepoznavale, već su djeca s disleksijom bila okarakterizirana kao lijena, ona koja ne vole učiti, ići u školu i ona koja ne žele ništa raditi, tako da se tome nije pridavalo više pažnje- izjavila je i dodala.

– Roditeljima čija će djeca krenuti u školu predlažem da potraže stručnu pomoć kako bi se na vrijeme krenulo s terapijom, a oni koji imaju još malo vremena do škole, mogu se i sami pozabaviti djecom. Potrebno je poticati njihove predvještine, maštu i kreativnost. Neka prepričaju događaje iz dana, neku priču, nabrajaju riječi koje počinju određenim glasom, rastavljaju riječi na slogove, a sve to može smanjiti rizik za moguće kasnije teškoće u čitanju i pisanju- zaključila je.

(www.icv.hr)