Udruženje obrtnika Virovitica dodijelilo je Vladi Rajnoviću iz Rušana priznanje za 30 godina neprekidnog rada u ugostiteljstvu. Danas je Vlado poznato lice ne samo u svom selu, već i šire, jer k njemu gosti rado svrate na čašicu razgovora uz omiljeno piće. Naime, njegov kafić „Siba“ jedini je u selu.
Vlado je kao i mnogi njegovi kolege iz struke završio ugostiteljsku školu u Virovitici i potom radio kao zamjena u tadašnjim objektima ugostiteljske tvrtke „Slavonija“ iz Virovitice.
– Bili su to moji počeci. Od ugostiteljstva se tada moglo lako živjeti, a i sami znamo da su u to vrijeme, prije rata, ugostiteljski objekti bili puni ljudi.
Nama ugostiteljima to je garantiralo dobru plaću. Kako bih povećao svoj standard, otišao sam raditi i na Jadran, gdje sam proveo oko pet sezona. Uštedio sam dosta novca i odlučio započeti vlastitu priču – otvorio sam ugostiteljski objekt u rodnim Rušanima – o počecima Sibe, 1991. godine, prisjeća se Vlado.
Roditelji su mu se bavili poljoprivredom i stočarstvom, kao uglavnom i većina mještana u ovom kraju, pa su Vladi pomogla i sredstva iz tih izvora.
No, i sam kaže kako je, uz svu želju i trud, startao u nezahvalno vrijeme – bila je 1991., počeo je Domovinski rat pa je Vlado isprva odložio poslužavnik i čaše te krenuo na teren služiti domovini u 127. brigadi HV-a.
DOBAR DOJAM
– Koliko god sam želio biti ugostitelj, morao sam najprije odraditi svoju dužnost prema domovini. Nakon završetka tih teških godina, posvetio sam se svom poslu, korak po korak. Sjećam se da sam započeo s desetak čaša i flaša, a svaka zarada značila je kupovinu ostalog potrebnog materijala. Kasnije je bilo novca za uređenje prostora, zajedno s namještajem i slično – priča nam Vlado, koji kaže kako je mlađoj generaciji teško objasniti da se tada kretalo s malo toga. Lokali su danas u potpunosti opremljeni već prvog dana otvaranja za goste i mladi ne znaju koliko je u početku ponuda bila skromna i kako su se ugostitelji snalazili iz dana u dan.
– U počecima sam od kuće donosio stolove i stolice, pa čak i čaše. Sretna okolnost je ta što su ‘90. nakon rata bile sretne godine. Slavila se naša velika pobjeda, ljudi su bili puni optimizma, proslave su bile vrlo česte, pa tako i posjet ugostiteljskim objektima – ističe Vlado govoreći o vremenu kada je sve krenulo uzlaznom putanjom, sve do danas kada ima stalne mušterije i kada ga znaju diljem Gradine i okolice.
Iako bi neki pomislili da su Rušani „Bogu iza nogu“, oni su zapravo samo pet kilometara udaljeni od Gradine, u blizini su druga naselja, a ni Virovitica nije daleko. Vlado se tako može pohvaliti kako nikada nije imao problem s nedostatkom gostiju.
– Zajedno sa svojim osobljem uvijek sam nastojao ostaviti dobar dojam, to je od početka osnovno pravilo našeg posla. Nekada su u Rušanima postojala dva ugostiteljska objekta, a već duže vrijeme taj posao obavljam samo ja i mojih 5 djelatnika – otkrio nam je Vlado, kojemu priznanje za 30 godina neprekidnog rada puno znači.
Zaslužili su ga i brojni drugi, poručuje, svi oni koji rade dok god ih snaga služi i koji se svaki iznova snalaze da ostanu u svojoj branši.
– Zahvaljujem Udruženju obrtnika što prati moj rad, to mi velika motivacija da se i dalje trudim i borim. Imam 55 godina i smatram da još puno toga mogu dati, a isto tako sretan sam što to radim na zadovoljstvo mojih gostiju i naravno, zadovoljstvo i korist mojih djelatnika, mladih ugostitelja – zaključuje nagrađeni Vlado Rajnović.
(www.icv.hr, bs)