Zlatko Horvat iz Našica darovao krv 178 puta: Zbog darivanja prešao gotovo 5 tisuća kilometara

Da krv život znači znamo od malena sa sata biologije. Dok je nekim ljudima to samo prolazna misao i floskula s televizijske reklame koja poziva na darivanje krvi, postoje i oni kojima je to „poziv“. Ta želja pomoći svom bližnjem u potrebi opetovanim davanjem dijela sebe odlika je velikih ljudi čije priče treba ispričati.

Zlatko Horvat iz Našica jedan je od takvih ljudi. Svoju krv, do vremena našeg razgovora, darovao je nevjerojatnih 178 puta i nije teško zaključiti da će taj broj još samo rasti.

40 GODINA DARIVANJA

S darivanjem krvi je počeo dolaskom na novo radno mjesto, ono domara u Srednjoj školi Isidora Kršnjavog Našice 1983. godine. Naime, srednju školu, u kojoj radi i danas, dva puta godišnje u svrhu dobrovoljnog darivanja krvi posjećivao je Zavod za transfuzijsku medicinu iz zagrebačke Petrove. Idućih nekoliko godina, tijekom svakog njihovog posjeta Zlatko Horvat je donirao svoju krv. Kada je došao Domovinski rat, njegovo davalaštvo se intenviziralo.

– Kao dragovoljac sam tri mjeseca proveo u ratu. Tada su osnovane profesionalne brigade i ja, kao neosposobljeni vojnik, nisam tamo više imao što tražiti. Osim toga, bivši ravnatelj škole me tražio da se vratim u školu, u koju je u međuvremenu došla 101. brigada Hrvatske vojske, nakon nje i 102. brigada. Njima je trebalo ložiti, a ja sam jedini u školi bio osposobljen za rukovođenje tim centralnim grijanjem. Rekao sam si da ukoliko ne mogu pomoći Hrvatskoj kao vojnik, pomoći ću na način da darujem krv – prisjeća se naš sugovornik koji otada nije propustio niti jednu akciju dobrovoljnog darivanja krvi u organizaciji Crvenog križa Našice.

NA DARIVANJE AUTOM, BICIKLOM ILI VLAKOM

U darivanju nikada ga nisu spriječili vanjski faktori poput bolesti, neodgodivih obaveza ili vremenskih uvjeta.

– Nikada me ništa nije spriječilo, čak ni vrijeme. Jednom je, par dana prije mog odlaska na darivanje, pao snijeg. S obzirom da sam još imao ljetne gume na autu, a trebao sam ići u Osijek, sjeo sam na vlak i otišao. Gdje ima volje, ima i načina – ramenima sliježe i kaže ovaj rođeni Koščanin i moramo se složiti s njim.

69460974_1175114406005662_4542286725677842432_n

Kada nije bilo prilike za darivanje krvi u njegovoj blizini, nekoliko puta se Zlatku „spojilo“ ugodno s korisnim te je krv darovao i u Požegi, kada bi posjetio kćer Barbaru koja je tamo igrala košarku. Osim Požege, našem sugovorniku, kako smo već otkrili, nije stran ni odlazak u 50 kilometara udaljeni Osijek.

Našička općina, Osijek, Požega i to godinama… Ponukani tim zemljopisom i „matematikom“, pitamo Zlatka zna li koliko je otprilike prešao kilometara u svojim odlascima na darivanja krvi. Skoro pet tisuća – odgovor je koji nas ostavlja bez riječi.

POMOĆ NAJMLAĐIMA I NAJRANJIVIJIMA

– Jednom prilikom se dogodilo da 10 dana nigdje u krugu Našica nije bilo darivanja krvi. Spletom okolnosti sam nekim poslom išao u Osijek, i kako sam sa sobom imao i svoju knjižicu darivatelja krvi, otišao sam na transfuziju – kaže Z. Horvat, koji je prilikom tog darivanja krvi u kutu prostorije primijetio nepoznat mu stroj.

Na upit o kakvom stroju se radi, saznao je da se pomoću njega provodi proces trombocitne fereze, odnosno prikupljanja trombocita. Kako bi netko postao davalac trombocita, potrebno je da u krvi ima dovoljnu dozu istih te kvalitetne vene. S obzirom da je ispunjavao oba uvjeta, ovaj 61-godišnjak odmah je na licu mjesta zakazao termin i za darivanje trombocita.

– S obzirom da se tijekom trombocitne fereze mora ležati gotovo sat vremena, uđe se u razgovor da se skrati vrijeme. Jednom sam upitao medicinsku sestru koja je u tom trenutku bila sa mnom kome zapravo idu ti trombociti. Odgovorila mi je da uglavnom idu onkološkim pacijentima, i to onima najmlađima jer oni nemaju mogućnost regeneracije trombocita – ističe Z. Horvat, nakon čega ne čudi činjenica da je jedne godine čak 12 puta darovao svoje trombocite onima u njihovoj velikoj potrebi.

SPAŠAVANJE ŽIVOTA U SKROMNOSTI

Ponukani saznanjem i svjesnošću da će „dio“ njega pomoći mališanima koji se bore s opakim bolestima, pitamo Zlatka razmišlja li ikada o tome koliko ljudi je pomogao spasiti, kakav je to osjećaj.

– Čovjek se često zapita kuda je ta krv „otišla“. Netko je rekao da se od jedne vrećice krvi mogu spasiti tri života. Dao sam krv 178 puta. Ako idemo tom logikom, spasio sam više od 500 života. Osjeti se to u duši, čovjek za sebe počne smatrati da nije baš bezvrijedan. Ta krv koju sam dao, to je gotovo moja cijela težina. Cijelog sebe sam dao za naš zdravstveni sustav i za sve one koji su kao pacijenti dio njega – kaže Zlatko koji je zbog svog darivanja krvi dobio i zasluženo priznanje bivšeg predsjednika Ive Josipovića, iako je to nešto čime se ovaj samozatajni čovjek velika srca ne voli hvaliti.

Hvalio bi se i bio ponosan biti dio našičkog Kluba 100+, koji okuplja osobe koje su više od sto puta darovale svoju krv, međutim on ne postoji, što je, smatra Zlatko, velika šteta.

– Sva ta veća Društva Crvenog križa, npr. Osijek, Rijeka i Virovitica, imaju Klubove 100+. Našice nemaju, a vjerujem da u gradu sada ima barem 50 ljudi koji su krv dali više od 100 puta, te sedam ili osam ljudi koji su dali više od 125 puta. Mi imamo dugu tradiciju davalaštva krvi, ali nije na nama da „potegnemo“ tu inicijativu. Da tako nešto postoji, vjerujem da bi i druge ljude potaknulo na darivanje krvi, kao i odalo počast ovima koji su došli do članstva u klubu. Nije to mala stvar, dati krv sto puta – ističe Z. Horvat te na naše pitanje, što smatra da bi bio dobar način za privući ljude na darivanje krvi, odgovara:

– Da bi se što veći broj ljudi uključio u akcije darivanja krvi, Crveni križ bi kroz edukativna predavanja trebao educirati mlade i odrasle. Pogotovo mlade koji su korak do punoljetnosti – smatra naš sugovornik.

SNAGA OBITELJI

Upravo jedno takvo predavanje, u povodu Dana darivatelja krvi koji se obilježava 25. listopada i u suradnji s Gradskim društvom Crvenog križa Našice, prošle godine je organizirala i Zlatkova supruga Željka. Profesorica je u Srednjoj školi Isidora Kršnjavog Našice te i sama darivateljica krvi, s oko 40 darivanja „iza sebe“.

216861996 1727085344141896 3713439585636903523 n

Osim što mu je velika podrška i „partnerica“ u darivanju krvi, supruga Željka mu je, osim životna, i biciklistička suputnica. Naime, ovaj simpatični našički bračni par svoje slobodno vrijeme voli provoditi na dva kotača čime, osim zdravo tijelo, održavaju i svoj zdrav i pozitivan duh.

– Supruga i ja se baš puno vozimo biciklima. Idemo do Višnjice i Virovitice, do Jankovca, Batine skele, Zlatne grede, svuda nas put i kotači nanesu. Prošle godine sam išao biciklom do virovitičkih ribnjaka, sin Luka je sudjelovao na utrci Put Šarana i bio drugi – s velikim ponosom kaže ovaj otac troje djece, sinova Luke i Mate te kćeri Barbare.

Osim supruge, Zlatkovim stopama putem nesebičnog čina darivanja krvi ide i svo njihovo troje djece, na čiji spomen mu se u očima pojavi onaj poseban sjaj koji otkriva što je zaista čovjekovo najveće životno blago.

deca

– Djeca su počela davati krv još u srednjoj školi, odmah nakon punoljetnosti. Najstariji sin, Luka, je sada blizu 50 darivanja. Mlađi sin Mata i kćer Barbara su također darivatelji, ali u nešto manjem obimu nego nas troje. Kada bi zbrojili, moja obitelj je oko 280 puta darovala krv – ističe ovaj nesebični čovjek.

S obzirom da se u Hrvatskoj krv do 65. godine života može dati do četiri puta godišnje, a do 70. dvaput (nakon pregleda i odluke liječnika specijalista transfuzijske medicine), na kraju našeg ugodnog razgovora pitamo Zlatka do kada „planira“ darivati svoju krv.

– Dok bude zdravlja – bez sekunde oklijevanja odgovara Zlatko Horvat.

(www.icv.hr, eat; foto: privatni album)

- PROMO -

 

 

Povezane vijesti

Skip to content