Kroz “kuhinju” Stoje Vujasin prošle su generacije: Omiljena nastavnica nakon 46 godina rada otišla u mirovinu

Nakon 46 godina radnog staža, od kojih je 38 godina posvetila prosvjeti i radu u školi, nastavnica Kuharstva i praktične nastave u Strukovnoj školi Virovitica Stoja Vujasin otišla je u zasluženu mirovinu. Zbog svog stručnog znanja i neposrednog pristupa, mnogima je bila omiljena nastavnica i ono zbog čega će u dobrom svjetlu pamtiti svoje srednjoškolsko obrazovanje.

Nakon svega par minuta provedenih u društvu ove, sada bivše nastavnice, nije teško shvatiti odakle joj epitet legendarne i nezaboravne.

Upornošću do cilja

Rođena je u velikoj obitelji tijekom, kako objašnjava, “gladnih godina” u selu Rastuša u Bosni i Hercegovini. Iako je tada “običaj” bio da djeca, pogotovo ženska, nakon osnovne škole ne upisuju srednju, Stoja Vujasin je za sebe imala drugačije planove.

– Imala sam dobre ocjene u osnovnoj školi, išla sam i na natjecanje iz matematike i htjela sam upisati gimnaziju. Čekala sam jesen da se upišem, nisam tada znala da je to drugi rok upisa. Stigla je jesen, a od upisa ništa. Mama mi je rekla da se obratim njenoj prijateljici iz sela, da će mi ona pomoći da nešto upišem. Nažalost, ispalo je da u gimnaziji više nema slobodnih mjesta. Mjesta je bilo u Doboju, u trgovačko-ugostiteljskoj školi, tako da sam upisala smjer kuhar– početaka svojeg kuharskog obrazovanja prisjeća se S. Vujasin.

Nakon završetka trogodišnje srednje škole, silom prilika je htjela nastaviti svoje školovanje. Otac joj je savjetovao da se zaposli i školuje sama. Tako je i učinila. Paralelno s poslom kuharice, izvanredno je upisala višu ugostiteljsku školu u Beogradu. S obzirom da je radila, pohađala je predavanja koja je stigla, redovno je polagala ispite.

Kad se male ruke slože

U međuvremenu, dogodile su se i neke promjene što se privatnog života tiče. Nakon osam godina posvećenosti poslu i radu, Stoja Vujasin se s novopečenim suprugom preselila u Viroviticu te počela raditi u tadašnjem Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje.

– U Centru sam jako lijepo primljena. Gospođa Milanović, tadašnja stručna suradnica, me odvela na sat. Bili su to dobri đaci, kulturni, i rekli su mi da bi oni kuhali. Praktikum je bio opremljen i spreman, ali nije se radilo jer nisu čime imali raditi. Nismo dobivali namirnice, sredstva za čišćenje, ništa – objašnjava i dodaje kako se onda dogodilo nešto posebno.

– Đaci su sami od sebe rekli da što god treba, oni će donijeti sami. Djeca su bila toliko sretna da nešto prave i kuhaju, sve su donosili. Prepelice, divljač, guske, mlince, čak i Čarli – smije se naša sugovornica dok se prisjeća svoje prve generacije učenika čija se posebnost i predanost kuhanju vidjela i kroz nagrade.

Ponosno o “svojima”

– Te prve godine kad sam došla, išli smo na državno gastro prvenstvo škola. U konkurenciji je bilo 30 škola, a moji učenici su osvojili 3. mjesto. Kad su prozvali Viroviticu, moji đaci su me pogledali u nevjerici. Iduće godine smo osvojili 2. mjesto i zlatnu medalju za kvalitetu jela – ističe S. Vujasin.

Nakon što se Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje podijelio na gimnaziju, strukovnu, industrijsku i tehničku školu, Stoja Vujasin je ostala raditi u Strukovnoj školi Virovitica. Kao nastavnica kuharstva, uvijek je bila prvi i logični izbor za pripremanje domjenaka.

– Osim za školu, radila sam domjenke i za, između ostalih, potrebe Turističke zajednice, Županije i Muzeja u Suhopolju. Često sam u svom “stojadinu” vozila učenike i hranu. Imala sam dobru ekipu učenika za domjenke. Rekla sam im ako će cijelu noć “lumpovati”, da meni ujutro moraju biti “tip top”. Oni su to izvršavali bez pogovora. Jedan učenik je čak biciklom dolazio iz Cabune, i uvijek bi došao na vrijeme – ponosno se prisjeća svojih učenika.

Ponos “njenima” se naročito osjeti kad priča o onima koji su ostali raditi u struci, i to uspješno. Jedan od njih je i poznati chef Dino Galvagno, široj javnosti najpoznatiji kao svojedobni član žirija Masterchefa, kulinarskog natjecanja.

Smjena generacija

No, nešto se promijenilo od tih ranijih generacija do ovih današnjih. Razlike između generacija učenika teško je ne primijetiti, otkriva nam bivša nastavnica.

– Prije su đaci bili drugačiji, voljeli su kuhati i jesti sve. Htjeli su raditi grah, paprikaš, gulaš, sve. Na kraju nisu mogli sve ni pojesti. Ovi današnji samo žele pizzu i kebab, “cica boce” kako bi moj tata rekao. Jela na žlicu su im “fuj”, kažu da ne vole. Na to im ja kažem da ne volim ni ja svog muža pa živim s njim – šali se naša sugovornica.

Slušajući o godinama koje je provela u učionici oblikujući generacije i generacije učenika, te o uspomenama koje se zbog životopisnih detalja čine kao jučerašnji događaji, pitamo gospođu Stoju je li se “radovala” mirovini. Kako će joj se ta velika promjena i “višak” vremena uklopiti u život?

– Lagano – “ispaljuje” kao iz topa i tako se zarazno smije da je nemoguće ne smijati se s njom.

– Zadovoljna sam, ne žalim što sam u mirovini. Neće mi biti dosadno, imam se čime baviti. Imam kuću, sadim bašću, držim kokoši. Bavim se svime i svačime, dan mi je ispunjen. Imat ću sada i više vremena za posjetiti Bosnu. Drugačije je tamo. Ima više prirode, djeca ne “vise” toliko na društvenim mrežama – objašnjava, sliježući ramenima.

Mali savjet velikog profesionalca

S obzirom da pričamo s kuharicom s bogatim iskustvom, koja je generacije i generacije učila kuhati, postavljamo joj pitanje što je to što ona najviše voli kuhati. Što se najčešće kuha u kuhinji Stoje Vujasin?

– Ne kuham svaki dan. Kad kuham paprikaše i gulaše, “čorbasta” jela, onda nam to bude za dva dana. Najdraže mi je pripremati “sirotinjska” jela, jela naših baka. Dinstani kupus, paprike punjene krumpirom, juha i pire od graha… U početku sam to pripremala u školi, svi su me tražili recepte. Nisam ih mogla nikom dati jer ih nemam, sve radim “odokativno”. Ništa ne mjerim, nema vaganja kod mene – smije se naša simpatična sugovornica koju smo za kraj našeg razgovora zamolili da nam otkrije jednu svoju kulinarsku “malu tajnu”.

– Ako ste neraspoloženi i imate loš dan, ne kuhajte. Za pripremanje jela morate imati volju. Kad imate volju, jelo “ispadne” ukusnije. Kad nemate, i to se osjeti – s osmijehom zaključuje Stoja Vujasin.

(www.icv.hr, eat, foto: privatni arhiv)

PROMO

Povezane vijesti

Skip to content