Nekada je život bio nezamisliv bez konja. Služili su za transport, komunikaciju, u ratovima, a ponajviše na selu kao radna snaga i domaća životinja sve dok ih nisu zamijenili traktori. Danas konji predstavljaju ponos i neprocjenjivo blago svakog zaljubljenika u ove plemenite životinje. Jedna od njih je Mirjana Slijepčević iz Špišić Bukovice, koja je ljubav prema konjima prenijela na supruga Alena.
– Htjela sam naučiti jahati, no kako je vrijeme odmicalo, a obveza na poslu je bilo puno, radije sam odlučila kupiti konja nego kod drugih uzimati sate jahanja – prisjeća se Mirjana trenutka kada je suprugu rekla da želi postati vlasnica jednog konja. Ta vijest nije odmah naišla na odobravanje, no iako je njezin suprug isprva bio protiv, želja je bila jača i upornost je prevagnula.
– Budući da konji baš i nisu jeftini, počela sam polako štedjeti te uređivati dvorište, a kada smo sve pripremili, tek onda smo krenuli u potragu za konjem – ističe Mirjana, otkrivši nam kako je zapravo u toj potrazi konj zapravo odabrao – nju.
– Jedan dan bili smo na imanju kod kolege konjara koji se ujedno bavi i uzgojem konja. Između desetak njih jedna kobila je odmah došla do nas. Isprva nisam puno obraćala pozornost na nju, no kada nas je počela pratiti po pašnjaku, i to u stopu, tada sam shvatila da je ona zapravo „moja“ – kazala nam je o svojoj ljubimici, osmogodišnjoj Kalfi koja je postala njena 2017. godine.
Dvorište je bilo spremno, volja je bila tu, pa i kobila, ali nedostajalo je znanja jer ni ona ni suprug nisu eksperti. Mirjana je stoga zamolila Petru Bajić, koja također od malih nogu voli ove životinje i koja je u radu s njima stekla veliko iskustvo, da im pripomogne.
UČILE I KALFA I MIRJANA
– Kada je Kalfa stigla kod nas, shvatili smo da je zapravo treba puno toga naučiti. To je bila mlada kobila, stara dvije godine, pa smo je uz pomoć kolega konjara učili nekim stvarima. Primjerice, da ima ular na glavi i slično. Kada je došlo vrijeme za ujahavanje, i tu je Petra bila od nezamjenjive pomoći. Zapravo me paralelno učila i jahati i radu s konjima. I danas je kod nas i uči djecu kako se ponašati u sedlu, jahati i puno nam pomaže – kaže nam Mirjana.
Kako je vrijeme odmicalo, shvatili su da ne žele da Kalfa bude sama.
– Konjarstvo, a i same životinje, uvuku ti se pod kožu. Uz puno literature, razgovora s drugim kolegama i s godinama tijekom kojih smo gradili iskustvo, došli smo do četiri konja. No, nećemo na tome stati – ističe.
Nakon Kalfe, 2018. godine nabavili su Azru bint Makata, koja je stara 17 godina. Prošle godine došao je Nefus, pastuh star 16 mjeseci. Imaju i malo ždrijebe, Kabula starog 9 mjeseci. Mama mu je Kalfa.
– Kod konja moraš biti smiren i koncentriran jer oni jako osjete ako je netko nervozan. Reflektiraju naše ponašanje. Puno ljudi to ne razumije i zato neki znaju reći da se boje konja. Oni se zapravo ponašaju kako se i mi ponašamo – smatra naša sugovornica.
Da je jahanje ili šetnja na konju terapija za dušu i tijelo, potvrđuje i Slavica Novak, mama malog Tina (9) iz Starog Graca koji boluje od cerebralne paralize.
Iako Slijepčevići nemaju stručnu osobu za terapijsko jahanje, Tinu omogućuju da dva puta tjedno osjeti kako je biti u sedlu dok pored njega Mirjana, Alen ili Petra, uz mamu Slavicu, paze da sve bude u redu. Tino je sretan, poručuju, kao i oni, jer nema puno udruga koje nude stručno terapijsko jahanje na ovom području. I ovo, “obično”, zasad pomaže, kažu.
– Jako volim dolaziti ovdje. Volim konje i volim jahati. Lijepo mi je – kaže nam Tino.
Korak po korak obitelj Slijepčević tako ostvaruje svoj san.
– Baza nam je uzgoj, na što smo se sada fokusirali, a jahanje i druženje s konjima je ljubav koju želimo prenijeti na djecu i mlade. Srce mi je puno kada vidim sretnu djecu koja uživaju biti s konjima, uz konje, jahati. Možemo reći da se radujemo budućnosti i da će konja sigurno biti još – zaključuje Mirjana.
(www.icv.hr, ib, privatni arhiv)