Jučer (četvrtak) je obilježen Svjetski dan bubrega, kojim se želi naglasiti jedan od mnogih aspekata u brizi za zdravlje bubrega. Ove, sedamnaeste godine obilježavanja, tema je “Zdravlje bubrega za sve – Znanjem do bolje skrbi za bubrežne bolesnike”.
Dan su svečano obilježili u Općoj bolnici Virovitica, a svoje priče osim dijaliziranih pacijenata i djelatnika bolnice podijelili su i oni koji su zahvaljujući transplantaciji dobili priliku za novi životni početak.
Jedna od njih je Danijela Domokuš (45) iz Rušana, naselja u općini Gradina, koja se razboljela u svojim dvadesetima, a stričev bubreg joj je presađen prije šesnaest godina u KBC Zagreb (Rebro).
– Oboljela sam 2003. godine, nakon druge trudnoće. Od simptoma imala sam samo mučnine koje nisu prestajale. Otišla sam kod liječnika i kroz analizu krvi otkrilo se da imam problem s bubrezima. Četiri godine pila sam lijekove, a zatim su bubrezi otkazali – sjeća se Danijela Domokuš.
BOLESNI BUBREZI U 24. GODINI
Imala je svega 24 godine kada se razboljela. Isprva je, kaže, imala stav: nije to ništa strašno. Nije tada stigla misliti na sebe – djeca su bila jako mala, imala su dvije i četiri godine i sve je bilo podređeno njima. Godinama je pila tablete, no stanje nije bilo bolje. Kada bubrezi više nisu mogli obavljati svoju funkciju, preostala joj je dijaliza. Bila je na dijalizi relativno kratko – 15 mjeseci.
-To mi je bio šok. Potpuna promjena života. Nisam ni znala što je to točno, kad su mi rekli. No izbivanje po četiri sata svaki drugi dan od kuće, s putom je to bilo i više, kći je išla u treći, a sin u prvi razred – bilo je izazovno svemu se prilagoditi. Ne znam kako bismo sve uspjeli da suprug nije bio uz mene, vozio na svaku terapiju, svaki pregled ovdje i u Zagreb, a jako su nam puno pomagali naši roditelji. Neizmjerno sam im svima zahvalna na tome – priča Danijela.
Vezanost uz aparat za dijalizu, brojenje svakog gutljaja vode, promjena prehrane, „suha težina“ i kontrole – sve je to preuzelo njen uobičajeni životni ritam.
Običan odlazak na put značio je posebnu organizaciju i popis bolnica, a o moru nije ni razmišljala. Kada govori o tom periodu, hvali toplinu svih liječnika i medicinskih sestara i tehničara koji su joj bili velika podrška za vrijeme dijalize na Odjelu za nefrologiju i hemodijalizu u OB Virovitica, kao i djelatnicima KBC Rebro.
Budući da je bila vrlo mlada pacijentica, odmah se krenulo u potragu za donorom. Praksa je da se u ovakvim slučajevima prvo traži kompatibilna osoba u samoj obitelji.
-Mama i tata mi nisu mogli dati bubreg, ali ujak je. Transplantirana sam 4. studenog 2008. godine na KBC-u Rebro. Operacija je dobro prošla i za mene i za ujaka. On je zdrav i aktivan, još i danas, 16 godina nakon transplantacije. S jednim bubregom još uvijek radi i bavi se nogometom – ponosno kaže naša hrabra sugovornica, koja poput mnogih drugih transplantiranih pacijenata nastavlja bitku za svoje zdravlje.
PIJE 23 TABLETE DNEVNO
Iako je operacija koja ju je oslobodila vezanosti uz aparat za dijalizu danas daleko iza nje, to ne znači da je priča oko brige za bubreg, donirani bubreg, gotova. Naprotiv.
Do kraja života Danijela će morati paziti da vodi aktivan život, da u danu puno hoda, zdravo se hrani, izbjegava sol te ima vremena za odmor.
-Svaki dan pijem 23 tablete; protiv odbacivanja bubrega, tablete za tlak, masnoću… Godišnje obavezno prođem cijeli liječnički pregled, a svaka tri mjeseca putujem na kontrolu u KB Rebro. I dalje u meni postoji strah da će moje tijelo odbaciti bubreg, da ću se morati vratiti na dijalizu.
Ali činim sve što mogu da to spriječim i zasad sam sretna jer, zahvaljujući velikom srcu mog ujaka, imam novi život. Mogu bilo kuda. U mirovini sam i uživam sa suprugom, kao i djecom, koja su već odrasla.
Želim svojim primjerom poručiti drugima da ne čekaju, da odu na kontrolu krvi bar jednom godišnje i spriječe sve komplikacije koje mogu nastati kod bubrežne bolesti. To je mala pretraga, a može otkriti nešto ovako važno, što mijenja cijeli život – zaključuje naša sugovornica.
(www.icv.hr, mlo)