Kad sport prestane biti samo natjecanje, a postane način života, otkrivaš njegovu pravu vrijednost. To najbolje zna Antonija Strilić (30) iz Orahovice – strastvena trkačica i maratonka. Antonija je naime članica URT NEXE Teama iz Našica i kao članica ovog uspješnog trkačkog kluba službeno je, nedavno, postala maratonka. Ona doista živi sport, sve je počelo još kada je bila djevojčica, kada se zaljubila, ni manje ni više, nego u nogomet. Nakon završene osnovne škole u Orahovici baš taj nogometni put odveo ju je u Osijek, u poznatog prvoligaša s Mačkamame, upisala je srednju škole i nastavila s nogometom. No, završetkom srednje škole, kako sama kaže, uvidjela da u Hrvatskoj u ženskom nogometu ”nema kruha” te se posvetila sebi i svom životnom usavršavanju, upisala je i diplomirala na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, postala magistrica agronomije.

– Trčati sam zapravo počela ubrzo nakon što sam prestala igrati nogomet jer taj trening i rad su oduvijek bili u meni. Za vrijeme studiranja jednostavno me vuklo da se krećem pa sam prvo puno hodala. 10 000 koraka je bio minimum dnevno prehodati, a onda sam počela raditi preko Studentskog servisa, kupila si bicikl i počela voziti nekih 20-30 kilometara svaki dan i baš sam se dobro osjećala – započela je Antonija. Vrlo brzo bicikl je zamijenila trčanjem, jednim slučajnim odlaskom na rekreaciju.

– Otišla sam na tzv. zelenu stazu u Osijeku uz Dravu i krenula trčati. To je bilo čisto rekreativno. Nisam imala posebnu opremu, jednostavno sam otišla trčati i probudila se u meni želja da nastavim. Zatim sam otišla trčati na Pampas gdje sam trčala 3-4 puta tjedno po 10 kilometara. Dogodila se potom “korona”, došla sam kući, ali sam nastavila. Svaki dan sam biciklom od svoje Bijeljevine kod Orahovice otišla do sela Krajna što je bilo nekih 15-ak kilometara vožnje, ostavim bicikl, sakrijem ga negdje i nastavim trčati 10-ak kilometara po šumskim vlakama pa potom opet biciklom natrag kući. Bilo je malo naporno, ali uživala sam i tu je zapravo trčanje onako ušlo u mene  – nastavlja.

Privatni arhiv

Prvi polumaraton je došao vrlo brzo. Prijavila se 2024. godine na Vinkovački polumaraton i kaže kako tada nije znala kako se pripremiti, ali uz podršku prijateljica koje su uvijek bile uz nju, odlučila je probati.

– Krenula sam trčati, tada sam već imala sat i gledala sam da mi otkucaji srca budu u drugoj ili trećoj zoni i prije svega da se osjećam ugodno. Sve to uspijevalo mi je do nekog 16 kilometra, a onda je krenula nekakva nelagoda, umor, ali nisam se predala nego sam završila utrku. To je bila prekretnica, tu sam se potpuno zaljubila u trčanje, odmah kada sam došla kući tražila sam po internetu kada je novi polumaraton i gdje se mogu prijaviti – s osmijehom kaže Antonija kojoj je odmah sljedeći polumaraton bio Ferivi cestovni polumaraton u Kopačevu gdje je po prvi puta uspjela istrčati s vremenom ispod dva sata.

– Tada mi je to bio velik uspjeh. Vrlo brzo sam se prijavila na novi polumaraton opet u Kopačevu, ali to je bio močvara trail što je bilo potpuno drugačije, ali koji sam također završila. I onda je došao polumaraton u Feričancima gdje sam po prvi puta došla u kontakt s trkačima URT NEXE-a. Taj razgovor bio je s Božidarom Smokrovićem iz Čačinaca koji me uputio i javila sam se u NEXE klub i odmah počela informirati i o uvjetima jer sam se bojala kako će to kod mene izgledati u budućnosti. Trčanje je jako teško pa sam se brinula što ako u meni pukne pa poželim stati, kako će klub na to gledati – priča Antonija koja je od URT NEXE teama dobila odgovor da samo uživa koliko želi.

– Od predsjednika Tomislava Galla, do svih ostalih ljudi u klubu dobila sam nevjerojatnu podršku, odmah sam se uključila u klub i vidjela da je riječ o vrhunskoj ekipi. Vrlo brzo sam trčala Vukovarski polumaraton, moj prvi za URT NEXE i odmah sam istrčala svoj rekord od 1 sat i 43 minute. Tada je krenula priprema za najtežu utrku Nexe Croatia Backyard Ultra i kako nisam imala vrhunske uvjete za tu utrku, došla sam i vidjela jedno veliko zajedništvo, podršku, organizacija je bila vrhunska i uz tako nešto jednostavno moraš dati i više nego što u tom trenutku možeš. Uvijek sam nekako gledala takve utrke samo u Americi, a sada je to u Našicama, osjećaš se kao da si u Texasu, osjećaj neopisiv – prenosi dojmove Antonija koja kaže da je ta utrka zbližila sve na poseban način, i trkače i ljude koji su oko njih.

Privatni arhiv

Istrčala je na kraju 7 krugova što je 47,5 kilometara, a kada je došla do predsjednika Tomislava Galla i rekla da više ne može, kaže kako je mislila da će dobiti nekakvu kritiku, no upravo suprotno, dobila je veliku pohvalu i čestitke.

– Predsjednik Gall mi je rekao: “Pa istrčala si ultramaraton, jer je sve preko 42 kilometra ultramaraton, budi sretna i ponosna na sebe”. To je bilo za mene nešto neopisivo, dobila sam takav motiv da je teško opisati. Znam da se od trkača očekuje da svake godine na ovoj utrci pojačaju rezultat bar za krug-dva što mi i je cilj. Na toj utrci sam pričala s kolegicama, s dvije Dubravke koje redovno idu na Vukovarski Hamburg maraton i pozvale su me da idem s njima  – priča te kaže kako je brzo pristala jer su joj kolegice rekle da tu nema pritiska nekakvih ostvarenja jer je to bio njen prvi maraton u životu.

– Bio je to 50. Vukovarski Hamburg maraton na kojem je sa mnom bilo ukupno 16 trkača i to je specifičan maraton koji se trči od točke do točke, u krug, i mi smo radili 14 krugova. Željela sam samu sebe testirati koliko mogu i uspjela sam, istrčala sam svoj prvi službeni maraton i sreća je bila ogromna – ponosna na sebe je Antonija koja naravno već ima novi cilj, jer prijavila je novi maraton i to u Ljubljani, u Sloveniji.

– Maraton je 19. listopada ujutro i baš se pripremam koliko kod mogu, predamnom je 12 tjedana priprema. Moji treninzi za ovo su trčanje u drugoj zoni pulsa znači od 135 do 145 otkucaja u minuti i izgradnja kardiovaskularnog kapaciteta. 80 posto treninga su lagano trčanje gdje skupljam volumen na nogama. Još sam uvijek početnica i meni je recimo za ovakav maraton cilj istrčati ga u 3 sata i 50 minuta – poručuje Antonija koja naglašava kako nakon Ljubljane želi trčati Polojsku utrku, ultramaraton u Slavonskom Brodu gdje joj je cilj istrčati 50 kilometara.

Antonija naglašava kako sve ovo ne bi uspjela bez velike podrške supruga Josipa koji je uvijek uz nju, u svakoj utrci.

Privatni arhiv

– U ovom hobiju bez takve podrške jednostavno ne možeš. Moj Josip je moj motiv, snaga i uvijek je uz mene. Isto tako tu je i moja majka koja mi je životni oslonac, s takvim ljudima oko osobe možeš sve – kaže Antonija, posebna djevojka koja je kao 17-godišnjakinja je ostala bez oca. Ona i majka su se svojski borile kroz život i zato je njena poruka za mlade koji dolaze snažna i velika:

– Meni je trčanje ljubav, uživanje i punjenje životnih baterija, nešto što me ispunjava i prije svega donosi zdravlje. Zato, kada bi se jedno dijete gledajući mene kako trčim odlučilo posvetiti trčanju ili sportu, tada mogu reći da sam uspjela i ostvarila cilj – zaključila je Antonija.

(icv.hr, vg)