Prije nekoliko godina objavili smo priču o mladoj Suhopoljčanki koja se, sasvim neočekivano, zaljubila u jezik koji mnogi smatraju nerazumljivim, čak i odbojnim – mađarski. Riječ je o Matei Jurković (iznenađujuće, nema mađarskih korijena, op.a.), danas autorici dječje književnosti i promicateljici kulturne raznolikosti, koja svojom energijom i ljubavi prema mađarskom uspijeva zainteresirati djecu za jezik koji im je do jučer bio nepoznat.

U međuvremenu, Matea je nastavila pisati, posebno ističući ljepotu dvojezičnosti (hrvatski i mađarski), te kroz svoj rad dokazivati kako granice – jezične i kulturne – postoje samo ako ih mi sami postavimo. Ponovno smo ju susreli, s još više razloga za razgovor.

– Kad pogledam unatrag, vidim kako su se teme i izražaj mijenjali zajedno sa mnom. “Lažna uzbuna” (autorska basna predstavljena 2022. godine, op.a.) je bila početak – djetinjasto hrabra i emotivna, vrlo ukorijenjena u mom tadašnjem jeziku i iskustvu. Danas pišem tiše, možda nijansiranije, ali još uvijek s istom ljubavlju prema jeziku i djetetu u čitatelju. Dvojezičnost je ostala nit vodilja, ali se razvila u most – ne samo između jezika, nego i između zajednica, senzibiliteta, kultura – Matea se osvrnula na pitanje o „evoluciji“ svog stvaralaštva.

NOVI ISKORAK U SLOŽENIJE TEME

U svom opusu, uz spomenutu basnu, dvojezičnu slikovnicu „Nezaboravni izlet“, logopedsku vježbenicu „Čarobni ormar“ i rječnik lokalizama „Po rušanski divanim“, Matea trenutno broji i dvije slikovnice – Tajno društvo starog Hrasta i Žir Hrastić i plastična vrećica – koje tematiziraju recikliranje i brigu o šumi. No, to nije sve.

Dora Jagarinec

– Uz to, dovršila sam i roman Miris lipinog čaja, psihološko-kriminalistički roman u fragmentima koji prati odrastanje djevojke Minke. Iako još nije objavljen, nadam se da će uskoro pronaći svoj put do čitatelja. Taj roman predstavlja moj iskorak u složenije teme i drugačiji književni izričaj – otkriva nam.

Okretanje k složenijim temama velik je iskorak jer ova mlada spisateljica većinom piše poučne radove i djeci bliske tematike – na hrvatskom i mađarskom jeziku. Komentirajući interes najmlađih za jezik susjeda, Matea se dotakla izazova današnjice.

– Djeca su i dalje otvorena – ali svijet oko njih sve više zatvara. Jezik se često ne nudi na način koji je za djecu zanimljiv, razigran i smislen. Ono što vidim kao ključ je kontekst – pjesma, priča, igra – tada mađarski jezik nije “težak” ni “drugačiji”, nego samo još jedan svijet za otkriti. Imamo još puno posla, ali iskra postoji. I vrijedi je čuvati – kaže.

„SLUŠAJTE TEKST“

Kada je riječ o uspješnom balansiranju između ova dva jezika, Matea otkriva male tajne velikih majstora.

– Najčešće pišem na jeziku na kojem mi se priča “javi”. Nekad je to hrvatski, nekad mađarski – ovisi o emociji, likovima, ritmu govora. Prijevod nikad nije samo prevođenje – to je rekonstrukcija, prepoznavanje jezika u drugome. Dvojezičnost me naučila slušati tekst pažljivije – i vjerovati da sve što vrijedi može pronaći svoje mjesto u oba jezika – ističe ova autorica.

Najviše se vraća djelima koja su nastala iz unutarnje potrebe, a ne iz vanjskih rokova. To su često kratke forme – basne i poetične minijature, a vraća im se jer su ju oblikovale jednako kao i ona njih, i podsjećaju je zašto piše, kaže.

– Posebno mi je draga priča o djevojčici, čarobnoj guski i pljuvki, u kojoj djevojčica opisuje svoju avanturu i upoznaje tajnu zemlju Zelengaj. Ta mi priča uvijek bude izvor inspiracije i podsjetnik na dječju radoznalost i čaroliju koju želim prenositi kroz svoje stvaralaštvo – kaže.

Dora Jagarinec

– Nadam se da ću i dalje pisati slikovnice – možda sporije, ali promišljenije, s više slojeva koji djeci ostaju dugo u srcu. Voljela bih da kroz njih i dalje pričam o prirodi, jeziku, odnosima i malim istinama koje djeca često razumiju bolje od odraslih. Najviše, ipak, želim da moj roman Miris lipinog čaja uskoro pronađe put do čitatelja – i da otvori prostor za neka nova, ozbiljnija književna istraživanja. U budućnosti se vidim kao autorica koja i dalje piše za djecu, ali i povremeno zalazi u svijet odraslih – uvijek tražeći one točke gdje se jezici, priče i generacije dotiču – dodaje Matea, osvrnuvši se na svoju književnu karijeru u vremenu koje dolazi.

MAĐARSKI NIJE TEŽAK, SAMO DRUGAČIJE POSLOŽEN

Svoj književni put, kao i rađanje ljubavi prema mađarskom jeziku, ne bi mijenjala, kaže, ujedno udijelivši savjeti svima onima koji se prvi put susreću s tim jezikom – i sa sobom nose određene predrasude.

– Ne bojte se drugačijeg – mađarski nije težak, samo je drukčije posložen. Slušajte ga kao glazbu – prepustite se ritmu, melodiji, zvukovima. Svaki jezik je kao šuma: ako ulazite s poštovanjem i znatiželjom, pronaći ćete stazu. A negdje uz tu stazu možda vas čeka i priča koju niste znali da znate – ohrabruje.

Za kraj, osvrnuvši se o planovima za budućnost, Matea zaključuje da nastavlja pisati – s istom strašću, ali i s još više promišljenosti.

– I dalje želim ostati vjerna djeci kao svojoj ključnoj publici, jer vjerujem da upravo njima dugujem najviše iskrenosti i mašte. No otvorena sam i drugim formama – romanima, eksperimentima, suradnjama koje prelaze granice žanrova i jezika. Pisanje je moj način bivanja u svijetu, i nadam se da ću i ubuduće pronalaziti načine da ono ostane živo, smisleno i povezano s onima kojima je najpotrebnije – završava ova mlada spisateljica.

(icv.hr, dj)