Ne kaže se bez razloga da je rat za Hrvatsku počeo u Virovitici. Naime, građani Virovitice, udruženi u odrede Narodne zaštite, tada su pokazali spremnost da obrane svoj grad i okolne krajeve od srbočetničke agresije. Formiranjem 50. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde Virovitica te odlukom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana od 17. srpnja 1991. o formiranju Općinskog kriznog štaba Virovitica, za čijeg je predsjednika imenovan Anto Krišto, a kasnije Antun Habijanac, spremnost za obranu suvereniteta Hrvatske dosegnula je svoj vrhunac.
Naravno, tim počecima prethodile su pripreme u koje su bili uključeni građani Virovitice, kao i stanovnici bivše općine Virovitica. No danas, 34 godine poslije, rijetko se govori o ljudima koji su tada odradili brojne pripremne radnje kako bi se stvorili uvjeti za obranu od agresora.
Jedan od onih koji je u tome prednjačio bio je poduzetnik u mirovini Dragutin Marjan Smiljanec iz Korije, koji je s aktivnim radom započeo još 1989., kada je osnovan prvi inicijativni odbor HDZ-a za područje bivše općine Virovitica.
– S obzirom na to da su se već tada jasno osjećale tenzije i namjere stvaranja zamišljene „Velike Srbije“ od strane naših susjeda, valjalo se organizirati kako bismo im se mogli suprotstaviti. Naravno, krajičkom uma nadali smo se da će te tenzije prestati i da će razum prevladati, no kako je vrijeme odmicalo, te su nade sve više blijedjele. Već je 1990. bilo očito da će doći do eskalacije – prisjetio se Smiljanec, koji je bio član Gradskog odbora HDZ-a Virovitica i Mjesnog odbora HDZ-a Korija.
– Imali smo svakodnevne sastanke Mjesnog odbora na kojima smo predstavljali odluke donesene na Gradskom odboru, a koje su nalagale poduzimanje konkretnih koraka. Radilo se o stalnim dežurstvima, mjesnim stražama, obilasku terena, ali i praćenju ponašanja osoba za koje se sumnjalo da bi mogle djelovati protiv Hrvatske. Jedna od inicijativa bila je i naoružavanje, a jedini koji su tada legalno posjedovali oružje bili su lovci. Sretna okolnost bila je to što je i moj otac bio lovac, kao i ja, pa smo uspjeli prikupiti nešto naoružanja za mjesne, odnosno seoske straže. Svi mi koji smo u tome sudjelovali bili smo hrvatski dragovoljci, samo što smo tada još bili na svojim radnim mjestima, a potom odlazili na dežurstva ili druge zadatke. Danas se to možda nekima čini pretjeranim, ali svi koji su tada živjeli znaju da nije postojala točna procjena tko je neprijatelj ni odakle može doći napad. Zato je bilo nužno poduzeti sve kako bi se ta latentna opasnost u što većoj mjeri spriječila. To je, među ostalim, bila i moja zadaća jer sam bio zadužen za svoj Mjesni odbor, koji je, zajedno s mjesnim odborima Špišić Bukovice, Lozana, Vukosavljevice i Rogovca, brojao oko 150 dragovoljaca, pripadnika tadašnje paravojne postrojbe Prve čete – rekao je Smiljanec te se prisjetio svojih suboraca iz tog vremena.
– Sjećanja na to paravojno djelovanje dragovoljaca Korije vežu me uz zapovjednika Franju Štroka i dozapovjednika Mirka Juga, s kojima sam blisko surađivao. Osim nas trojice, na prvom ustrojavanju krajem listopada 1990. bili su i Mirko Pintarić, Mirko Cvrlja, Kruno Pajdak, Ivan Grbac, Franjo Tometić, Miroslav Novak, Stjepan Boršić, Ivan Kovač i Zdravko Barusić. Uz sve nabrojane, u pričuvi je bila i veća skupina ljudi koja bi se aktivirala u slučaju potrebe. Zapovijedi za djelovanje u Koriji stizale su od zapovjednika Prve čete Zvonka Smudića, a veza sa zapovjedništvom bio je Franjo Štrok. Bili smo stalno na raspolaganju, neovisno o tome o čemu se radilo. Zadaci su bili raznoliki – od djelovanja u stranci, prijevoza, nabavki, sastanaka, prikupljanja podataka do brige o ljudima. Dobro se sjećam kad je oslobođena vojarna, oko 60 bjegunaca iz tadašnje JNA bilo je smješteno kod mene u Koriji dok ih njihova rodbina nije preuzela. Bio sam i veza za dopremu prvih kalašnjikova u Koriju, a u lipnju 1991. otputovao sam u Sloveniju, gdje sam s kolegom Ivanom Grpcem kupio sve streljivo iz jedne trgovine oružjem. Još jedan nezaboravan događaj bio je slučajni dolazak prvog borbenog zrakoplova Hrvatskog ratnog zrakoplovstva na poljoprivredni aerodrom u Koriji. Naš zadatak bio je da ga što prije sakrijemo kako bi ostao „nevidljiv“. Bilo je i strateških zadataka, poput onog kada smo kod pjeskare zaustavili prolaz mehanizacije i borbenih vozila iz Virovitice. Jednom riječju, paravojne postrojbe, pa tako i naša, bile su tada oblik teritorijalnog organiziranja obrane RH, naoružani vodovi po selima. Nismo bili velika vojna sila, ali kad danas gledamo te događaje, jasno je da smo bili sila koje se neprijatelj bojao, zbog koje je pažljivo povlačio strateške i taktičke poteze – ispričao je Marjan Smiljanec, koji je kasnije bio pripadnik 1. pješačke bojne 127. brigade HV-a.
– Moj glavni zadatak bio je izviđanje terena i dojava svih važnih podataka. U tome mi je često pomagala lovačka uniforma, pa sam s kolegom lovcem i pripadnikom 127. brigade Zvonkom Smudićem „kao“ obilazio lovišta, a zapravo smo pratili zbivanja, osobito na području Gakova i Peratovice, gdje su se odvijale aktivnosti pripadnika srpske nacionalnosti uoči operacije Otkos 10 – prisjetio se Smiljanec, čiji je ratni put službeno završio 27. lipnja 1991., ali koji je i tijekom rata i u poraću ostao aktivan u svojoj zajednici.
– Moja briga za Koriju nikada nije prestajala, a najaktivniji sam bio dok sam bio član Gradskog odbora HDZ-a, kada sam mogao najviše učiniti za svoje selo. Rukovodio sam telefonizacijom Korije, pronalaskom mjesta za centralu, plinofikacijom, a djelomično i kanalizacijom. Naravno, mnogi me znaju i kao poduzetnika, što potvrđuju brojna priznanja, no o tome možda nekom drugom prilikom – rekao nam je pred kraj razgovora Dragutin Marjan Smiljanec, kojem danas narušeno zdravlje onemogućava da se, kao nekad, zalaže za svoje mještane i razvoj sela, ali njegove su želje ostale iste – moderna i razvijena Hrvatska.
– Iako nije lako, treba biti uporan i dati sebe koliko god je moguće. Prvenstveno zahvaljujem svim hrvatskim braniteljima, ali i drugim zaslužnim građanima koji su, kad je bilo najteže, svojim primjerom pokazali da ništa nije nemoguće. Mlađe generacije svakako bi se trebale na to ugledati i nastaviti tamo gdje su njihovi roditelji stali. To svima treba biti glavna zadaća – zaključio je Dragutin Marjan Smiljanec.
(icv.hr, bs)
