Krajem 1994. godine, grupa mladih entuzijasta dobila je priliku kakva se rijetko pruža – prostor i nešto sredstava od Grada Virovitice, namijenjen isključivo mladima i njihovim aktivnostima. Tako su počeli prvi koraci stvaranja kultnog mjesta – Vanadis. O stvaranju i prvim danima Vanadisa razgovarali smo s dvojicom njegovih pokretača i glavnih svjedoka tog vremena – Borisom Gudlinom, basistom koji je svirao u nekoliko bendova uključujući i Vatru, te Dejanom Košićem, majstorom “za sve”, posebno poznatim po izradi separea i volontiranju u obnovi prostora.
– Kad smo dobili prostor, bio je to pravi krš i lom. U prostoriji iza koja je bila namijenjena za bendove bilo je starih gajbi, flaša, smeća… Prvo smo morali sve dobro očistiti. Prostor koji smo zvali ‘Šajbaona’ bio je pregrađen drvenom pregradom, koju smo sami srušili kako bismo ga proširili – prisjeća se Gudlin.
Željka Đaković LešProstorija za probe bendova, odnosno ‘Šajbaona’, radila je od 0-24, što su i ispisali sa sprejem iznad vrata. Imala je ulaz iz dvorišta tako da su mogli dolaziti u bilo koje doba, neovisno o radnom vremenu kluba.
– To je bilo naše mjesto, naš san. Kao da si dobio tri milijuna dolara – imati prostor gdje možeš uvijek doći, družiti se i svirati bilo je neprocjenjivo – dodaje Boris.
Radovi na uređenju bili su isključivo volonterski, a od samog početka do otvorenja disca trebalo je godinu dana. Ekipa koja je sve pokrenula bili su Aleksandra Štengl-Jurić, Robert Cenger, Dejan Košić Kole, Boris Gudlin, Renato Vampovac, Hrvoje Svoboda, Sten Kajzer, Valerija Cenger, Mihaela Brođanac, Tonka Vrbek, Violeta Gojević, Saša Kovačević…
– Sve smo radili sami – od skidanja starog tepisona, preko lijepljenja stiropora i kutija za jaja zbog izolacije, do montaže vode, struje i sve moguće opreme. Virkom nam je samo iskontrolirao vodu, a struju nam je došao provjeriti majstor Knežević iz Doma garde – prisjeća se Košić, ‘majstor za separee’.
Da, čak su i separee sami napravili – nabavili su ivericu, spužve i tkaninu te sami tapecirali, montirali i uređivali.
Nije sve uvijek išlo glatko – bilo je i nezgoda, od poplava do opasnosti od požara. Prisjećaju se kako im je jednom krov počeo prokišnjavati pa su opremu spašavali prekrivajući je najlonima, a u jednoj situaciji grijalica je ostala upaljena cijelu noć, no srećom, ništa se nije zapalilo.
Također, bilo je mnogo smiješnih i zabavnih trenutaka za pamćenje, a jedan od onih koji im je ostao posebno urezan je kada su djevojke čistile WC ne znajući da odvodi ne rade.
– Mihaela i Valerija su polile pod s varikinom, a kako odvodi nisu funkcionirali, sloj je ostao na podu. Mihaela je tada nosila popularne Marte, koje si mogao nabaviti samo u Zagrebu. Kad je kročila po varikini – čizme su se počele topiti – uz smijeh prepričavaju Boris i Dejan.
Željka Đaković LešVanadis nije bio samo klub za bendove. Bio je centar okupljanja cijele virovitičke mladeži – od mažoretkinja i plesnih skupina do kreativaca. Svakodnevno su se odvijale razne organizacije, probe i događaji.
– To je bio centar života mladeži Virovitice. Tko god je imao ideju, mogao je doći, predložiti nešto i realizirati to. Bez politike i bez podjela – ističu.
Disco je bio samo način samofinanciranja aktivnosti mladeži i održavanja prostora.
– Piće je bilo najjeftinije u gradu kako bi si svaki klinac mogao nešto priuštiti, a zanimljivo je i da su tada više išli sokovi nego alkohol za razliku od danas – dodaju.
Sjećanja na prve svirke još su uvijek živa. Prvi nastupi tada mladih bendova, među kojima i Vatre, postali su legendarni. Bend Vatra osnovan je 1999. godine upravo u ovome klubu gdje su se njegovi članovi okupili te oformili na ‘šanku Vanadisa’.
– U početku nismo imali još svoje pjesme, svirali smo obrade. Prva prava promocija bila je kad smo snimili spot za pjesmu ‘On je tu’ koja nije izašla niti na jednom albumu. U Vanadisu smo imali promociju, iza nas je bilo veliko bijelo platno na kojemu smo puštali spot preko projektora – prisjeća se Boris ističući kako je tada bilo jako puno gitarijada na kojima su svirali.
– Druženje je tada bilo potpuno drugačije. Nije bilo mobitela. Dogovor je bio jednostavan: ‘Ideš večeras van? Idem. Vidimo se.’ I znao si da ćeš sresti gotovo sve – prepričava nam Dejan.
Još priča o Vanadisu pronađite na linkovima ispod:
(icv.hr, žđl)
