Svjetski dan prevencije suicida obilježava se svake godine 10. rujna s ciljem podizanja svjesnosti o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini. Ovogodišnja misao vodilja Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske organizacije za prevenciju suicida te ujedno slogan pod kojim će se ove godine obilježiti taj dan je “Zastani na tren, promijeni život!”.
U obilježavanje tog dana uključuje se i Hrvatska udruga za prevenciju suicida – HUPS (tel. 033/721-178; e-mail: [email protected]; imamo i mrežnu i Facebook stranicu) koja u gradu Virovitici djeluje od 2008. godine.
Svjetska zdravstvena organizacija ističe koliko su nam važni riječi i djela drugih. Ljudi koji su iskusili pokušaj samoubojstva uče nas upravo o tome, kako su došli do trenutka te odluke. Opisuju kako nisu željeli umrijeti nego su samo tražili nekoga da intervenira i zaustavi ih, nekoga tko može osjetiti njihov očaj i pitati ih kako su. Neki su čak kazali kako su se sami sa sobom dogovorili da ako ih netko pita jesu li dobro – reći će im sve i dopustiti da im se pomogne. Nažalost, uglavnom ih nitko ništa nije pitao. Većina ih je priznala da bi njihova putanja u mrak mogla biti prekinuta da je barem netko na tren zastao uz njih i zbog njih. Nisu tražili rješenja ni posebne savjete, već samo suosjećanje i empatiju drugoga čovjeka.
Uzeti si minutu, samo trenutak za drugoga – može promijeniti tijek njegova života i uputiti na oporavak.
Ljudi nerado interveniraju, čak i kada su jako zabrinuti za nekoga. Jedan od razloga za to je i strah da neće znati što reći. Međutim, nitko nema sve odgovore, nema brzih formula rješenja. Ljudi često oklijevaju od razgovora jer se plaše da će pogoršati situaciju. Teška je to tema. No, brižnost i slušanje s neosuđivanjem mogu samo pomoći, smanjiti nevolju. Mnogi misle da je lakše oživjeti nekoga kada doživi srčani udar nego pomoći drugome u psihičkoj ili emocionalnoj krizi. No, sve se to može naučiti.
Prema mojem osobnom istraživanju univerzalna formula za počinjenje suicida je sljedeća: prvo se izgubi nada, tj. doživi osjećaj beznađa, da nikada neće biti bolje. To je trenutak kada se čovjek osjeti sasvim sam, ostavljen i zaboravljen. Ako je pritom impulzivan (kao npr. mlade osobe ili osobe oboljele od PTSP-a) i doživi krajnji trenutak – osjećaj gubitka smislenosti života, tj. pomisli da sve to skupa više nema smisla, tada je suicid za njih jedini izlaz.
Svaku sumnju na suicidalnost, svaki nagovještaj ili ideju uz izrečenu opasnu rečenicu “ubit ću se”, treba vrlo ozbiljno shvatiti.
Ta nam formula pokazuje i put kojim treba djelovati u prevenciji. Najvažnije je – ne biti sam, ne ostavljati svoje bližnje samima, ne činiti da se nama bliski osjećaju usamljenima pored nas.
Još je važnije svakodnevno krenuti u potragu za smislom, a to je zapravo i životna svrha svakoga od nas. Smisao je naravno u očima drugih ljudi i – radosti življenja. Posebno se to osjeća u ovo vrijeme kada su mnogi usamljeni i depresivni, te često promišljaju i o suicidalnom izlazu. Dakle, važno je BITI s drugima, komunicirati što više i češće.
omunikacijom i zajedničkim aktivnostima se upoznajemo, a kada se poznajemo, tada je i povjerenje veće. Tako se gradi socijalni kapital. Kada steknemo povjerenje u druge i oni u nas, tada je lako pronaći podršku kada nam zatreba.
O suicidu treba otvoreno govoriti, ali bez sugestivnih slika i imena, treba razbijati mitove koji ga okružuju. Treba također imati na umu da je i šutnja ugodna u dobrom društvu. Zato je najbolja prevencija uključenje u neformalne ili formalne skupine, sportske, vjerske, kulturne, u kojima se osoba osjeća prihvaćenom takva kakva je.
U sustavima svih naših bolnica pri odjelima psihijatrije postoje dnevne bolnice s kvalitetnim medicinskim osobljem, liječnicima, sestrama, psihoterapeutima i radnim terapeutima koji svakodnevno intenzivno provode prevenciju suicidalnosti i promociju radosti kao osnovnog životnog smisla.
Vremena su teška, promjene svakodnevne, gotovo svi se osjećaju pomalo nesigurno, usamljeno, tjeskobno, često i ogorčeno, ostavljeno, izdano. No, dobro znamo da je čovjek čovjeku najbolji lijek i treba ga bez ograničenja uzeti. Treba poći u šetnje šumom – šuma liječi. Treba sjesti uz mirne vode i uživati u pogledu – voda liječi. Treba boraviti na svjetlosti i zraku – svjetlo liječi. Liječe i riječi dragih ljudi, majčine i sestrine molitve, pa i kada ih ne razumijemo, ali osjetimo ih kada su brižne, pune ljubavi.
Od ljudi oboljelih od poslijetraumatskog stresnog poremećaja često čujem istu rečenicu:
Oprostite, nemojte me pogrešno shvatiti, sve ja njih volim, ali nekako mi je najlakše kada sam sam.”
Biti sam se može i u društvu pravih prijatelja koji znaju poštovati tišinu, kraj kojih smo sigurni i mirni, kraj onih koji zaista znaju zastati na tren i iskreno nas pitati kako smo. To doista može promijeniti život.
Međutim, unatoč prisutnim suicidalnim izborima ipak se primjećuje trend smanjenja tijekom 2015., a posebice 2016. godine.
Posebno treba naglasiti kako je u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, u pojedinim godinama zabilježen porast broja i stope izvršenih samoubojstava mladih, tj. osoba u dobi od 15 do 19 godina. Godine 2015. ta je stopa iznosila 5,0/100.000. Tom temom trebali bismo se svakako više pozabaviti jer se taj trend nastavlja. (promo)