Fra Ivan Bogati o svojem iskustvu života u Jeruzalemu: Život kršćana u Izraelu već je stoljećima na poseban način povezan s fratrima, oko crkve su škole, bolnice, domovi

Živio sam u zemlji koju s pravom možemo nazvati kolijevkom ili majkom najbrojnijih religija i među najstarijim je poznatim kulturama današnjice. Zemlji koja ima jednu od najpoznatijih i najdubljih “priča” ikada ispričanih, zemlji koja je obećana i koja obećava puno, zemlji u kojoj usred nemira, ratova, raznolikosti i brojnih kultura ipak postoji sklad i poštovanje među pripadnicima različitih vjera i praksi. Živio sam u Izraelu!

Iskreno, teško mi je pisati o iskustvu života ondje. Ne mogu i ne znam je li uopće moguće biti objektivan. Moj pogled, iskustva, doživljaji i razmišljanja uvjetovani su onime tko sam, što sam, iz koje kulture dolazim i koliko mi je godina. Svatko kroz svoje “naočale” promatra svijet, uvjetovan je njima i to je jednostavno tako! Upravo zato, na samom početku želim istaknuti kako ovaj tekst nije kritički osvrt ili nekakva analiza političke situacije, zakonodavnog uređenja, religijskih učenja i praksi različitih etničkih skupina u Izraelu.

Ovo nije znanstveno izvješće, već priča i svjedočanstvo jednog mladića, Virovitičanina, kršćanina, fratra, koji je imao privilegiju živjeti vani, na godinu dana, bok uz bok sa Židovima i Muslimanima, Beduinima i Druzima, ‘Bahajcima’ i franjevcima iz 40-ak zemalja svijeta i tako zapaziti brojne kulturološke različitosti i poveznice među svima njima. Koliko god puta bio oduševljen novim iskustvima, saznanjima i pogledima na svijet, čovjeka, Boga, toliko sam puta bio i jako negativno iznenađen, mogu reći i uplašen. Cijelo to iskustvo pokazalo mi je da nije dovoljno samo čitati o nečijoj kulturi ili religiji. Ne!

GLEDATI DRUGIM OČIMA

Zapadna kultura iz koje dolazim, i kršćanstvo kojemu pripadam, naučilo me jednoj važnoj karakteristici – biti otvoren. Otvoren staviti se “u cipele drugoga”, uvući se u njegovu “kožu”, pogledati svijet iz njegove perspektive. Pokušati razmišljati kako on razmišlja. Nije to lako! Nama je prirodno sve uspoređivati s onime kako smo mi navikli i što mi mislimo da je ispravno. Naravno da smijemo, štoviše moramo, imati svoj stav i argumentirano mišljenje o onome što i kako živimo. Smijemo imati i preferencije. Nije sve jednako dobro i jednako ispravno. Ne treba sve relativizirati. Ipak, pozvani smo, ne samo stanovnici Izraela, nego svi mi, svakodnevno dopustiti si pogledati svijet tuđim očima. Pokušati shvatiti kako onaj drugi misli i kako on funkcionira. I mislim da bi se tako mnoge tenzije mogle smiriti, različite predrasude ukloniti i započeti dijalog. To mijenja cijelu igru. To je jedini način da se “preživi” u tako šarolikom svijetu. U Izraelu koji je veličine kontinentalne Hrvatske.

Gdje god da dođeš, uvijek nađeš nekoga svoga. Nas Hrvata ima posvuda, tako da me već na samome početku, čim sam sletio u Tel Aviv, na aerodromu dočekao fra Andrija Majić, franjevac, student iz Hercegovine i moj novi odgajatelj fra Valdir Nunes iz Brazila. Brzo smo stigli u Jeruzalem i otada pa do zadnjeg trenutka nije bilo dana da se nisam iznenadio ili nešto novo vidio. Naši franjevački samostani po Hrvatskoj su veliki, ali nisu ništa naspram onog Svetoga Spasitelja u Jeruzalemu. To je bio moj novi dom. Trebalo mi je barem dva tjedna da se naučim snalaziti po njemu.

U početku sam jedva zapamtio kako doći od sobe do crkve, ali zato sam dobro zapamtio kako doći do blagovaonice. Tamo se stvarno dobro jede! Kuhali su nam najčešće talijansku hranu i ponekad arapsku. Puno tjestenine, voća i povrća; u svemu čudni začini, svakakvi umaci i različiti tipovi mesa kojeg nema kod nas. Najluđe mi je bilo jesti devu! Ukusna je, nema što! Samostan je toliko je velik da se kroz klaustre (njih 12) može prolaziti automobilom. U njemu živi stotinjak franjevaca, što svećenika, što studenata iz 40-ak zemalja svijeta. Nisu tu samo fratri. Tu su također volonteri iz svih krajeva svijeta, puno mladih i djece. U početku sam bio stvarno iznenađen. Navikneš se da su samostani prometni, ali toliko… A kad sam vidio muslimane i Židove kako hodaju kroz samostan, stvar mi je bila još manje jasna.

BOLNICA, ŠKOLE I TRGOVINA U SKLOPU SAMOSTANA

Objasnili su mi da se u sklopu samostana nalaze bolnica, osnovna i srednja škola, glazbena škola i mnoge druge institucije. Postoji čak i trgovina! Nije mi odmah bilo jasno zašto je to sve tako veliko i čemu sve to?! Brzo sam dobio odgovor. Ondje kršćani žive s franjevcima. Da nema franjevaca, ne bi bilo ni kršćana i obrnuto. Ne želim vam sada pisati puno o povijesti, iako bi to bio jako zanimljiv izvještaj, ali želim samo napomenuti da su mnogi redovnici pokušavali živjeti i čuvati sveta mjesta na području Izraela, no nikome to nije uspjelo, osim fra-njevcima. Već davne 1230. godine papa Grgur 9. proglasio ih je “čuvarima” Svete Zemlje.

Nisu dobili tu titulu zbog iznimne hrabrosti ili nekakve lukavosti. Dobili su ju zbog nepokolebljive vjere u Gospodina i ljubavi prema Kristu i svim kršćanima ondje. Mučili su ih, ubijali, oduzimali im crkve i samostane, lažno optuživali i vodili ratove protiv njih. Usprkos svemu tome, fratri su se uvijek vraćali. Umjesto ognja i mača, vođeni porukom sv. Franje, i još više onom Isusa Krista, pokušavali su uvijek uspostaviti dijalog s ljudima različite vjerske orijentacije izgrađujući mukotrpno mostove prema drugoj vjeri i kulturi.

Zahvaljujući njima, prisutnost Katoličke crkve u Svetoj Zemlji ostala je sve do danas, punih 800 godina, a sveta mjesta nisu pala u zaborav niti je iščezlo kršćanske prisutnosti ondje. Na prvom mjestu fratri su čuvari života, ljudi, a ne crkava i bazilika. Naša misija ondje jest omogućiti kršćanima iz cijeloga svijeta da posjete sva ta sveta mjesta, i to je neprocjenjivo iskustvo. Ali ona prava borba vodi se oko toga kako zadržati onih 2 % arapskih kršćana u Izraelu koji su manjina, osuđeni od strane društva, ismijavani i marginalizirani. Crkve i bazilike se lako izgrade, a još lakše sruše ili oduzmu. Ljude ne možeš tek tako potjerati, tako da je život kršćana u Izraelu već stoljećima na poseban način povezan s fratrima.

Fratri su ih naučili različitim zanatima, omogućili im smještaj, ponudili obrazovanje i zdravstvenu skrb. Doslovno oko samostana i crkve imate škole, vrtiće, ambulante, zgrade, dvorane, domove za stare i nemoćne, itd. Primjera radi, u sklopu samostana gdje sam ja živio nalazi se oko 500 stanova u kojima kršćani žive. Dijele nas samo zidovi.

SUŽIVOT KAO BOGATSTVO, ALI I LEKCIJA

U gradu Jeruzalemu postoji još jedno takvo veliko naselje, zove se Beit Hanina. Najviše kršćana i takvih naselja ima u Nazaretu i Betlehemu. U Betlehemu je donedavno djelovao kao župnik i radio s mladima naš fratar iz Hrvatske, fra Sandro Tomašević. On je jedan od rijetkih Hrvata koji tečno govori arapski jezik. Od ove godine djeluje u Jeruzalemu. Uz njega u Jeruzalemu imamo čeitri Hrvata koji djeluju u različitim svetištima: fra Tomislav Vuk (profesor na postdiplomskom studiju; Flagelacija), fra Siniša Srebrenović (bazilika Svetoga Groba), fra Jozo Šarčević (bazilika muke Isusove u Getsemaniju) i fra Ivan Tučić (Betfaga). Tu su i naši mladi fratri, studenti, đakon fra Gabrijel Bošnjak, fra Vinko Brković i fra Andrija Majić.

Ono što je meni vrlo zanimljivo jest to što su kršćanske škole otvorene i za muslimane i za židovsku djecu, što nije slučaj kod ostalih. Naše škole su besplatne ili se vrlo malo plaćaju, što dobro dođe svim roditeljima. A fratri su upravo u školstvu prepoznali najbolji model kako tu djecu, kasnije odrasle ljude, osposobiti za zdrav suživot. Stari dio Jeruzalema je poseban.

Iako je podijeljen na četvrti, u svakom kvartu ima svega. Muslimani, Židovi i kršćani (katolici i pravoslavci) neprestano se susreću. Žive jedni kraj drugih i jedni s drugima. Ne znaš gdje počinje kuća jednih, a gdje završava drugih. Sve je nekako malo, usko, isprepleteno i nerijetko vrlo neuredno. Kad pogledaš iz zraka, ne možeš uopće vjerovati da se u blizini nalazi na stotinjak crkava, sinagogi i džamija.

Izgleda nevjerojatno za svijet u kojem živimo, ali moguće je. I zato treba obrazovati ljude, a ne nužno “brisati” razlike. Onaj koji je obrazovan, drugoga ne gleda isključivo kao na prijetnju. Sposoban je i spreman razgovarati s njime, poštovati tuđe običaje i prava, ali i razumjeti i braniti svoje. To je ono što fratri znaju i pokušavaju svima pokazati – znanjem se, a ne oružjem ili mržnjom – stvara novi svijet. Fratri ne tjeraju muslimane ili Židove da se oni obrate. Ne! Neka prvo upoznaju svoje i budu dobri u tome! Neka također upoznaju i nas, kršćane! Fascinantno je koliko drugi malo znaju o svojoj religiji. I to je zapravo ono najopasnije. Nadalje, meni je genijalno to što fratri omogućuju da djeca odrastaju zajedno.

Vjerujem da to zajedništvo od malih nogu rađa prisnošću i poštovanjem koje je ključ za budućnost. Ne samo to, zajedništvo je prilika iskrenog svjedočanstva vjere i po mojem mišljenju jedini put evangelizacije i poziva drugima da nam se pridruže. Ta i sam je sv. Franjo govorio braći: “Propovijedajte najprije životom. A onda i riječima, ako je potrebno!” Uza sve to, franjevci veliku brigu i skrb ulažu u vodstvo hodočasnika i održavanje svetih mjesta. To je naša prvotna misija tamo. Danas su to prekrasne bazilike, sve je lijepo organizirano i uređeno, i zapravo vrlo sigurno. Ali povijest nam je svjedok da tomu nije uvijek bilo tako. Ispričat ću vam više u idućem nastavku. (www.icv.hr, ib)