U sezoni grijanja dimnjačari imaju pune ruke posla: Dimnjake i sigurnost domova čuvaju na područu Virovitice i šest općina

Kada na ulici sretnete dimnjačare i ukoliko se primite za gumb, dogodit će vam se nešto lijepo – praznovjerje je koje smo kao djeca svi čuli barem jednom i barem jednom isprobali njegovu istinitost pomoću gumba vlastitog kaputa. Koliko su se puta tijekom svoje dugogodišnje dimnjačarske karijere s tim pogledom veselja koje prati brzopotezna kretnja prema gumbu susreli Zlatko Lovreković i zaposlenici njegovog dimnjačarskog obrta „Dimko“ iz Pitomače, ne znaju ni sami.

Dimnjačarski obrt „Dimko“ trenutno ima 12 zaposlenika za koje Zlatko Lovreković u šali kaže da ih brojčano ima kao apostola.
– Ovim se poslom bavim već 30 godina, počeo sam jako mlad. Moj tetak je bio dimnjačar te sam kod njega učio zanat dvije godine. Nakon toga, otišao sam u Zagreb na školovanje uz rad. Šalim se da sam dimnjačarstvo studirao jer se umjesto tri godine odužilo na pet – kroz smijeh govori Z. Lovreković te dodaje da ono što je seljaku motika, njemu je dimnjačarski alat.

NUŽAN DIMNJAČARSKI PREGLED

Za obavljanje dimnjačarskih usluga obrt „Dimko“ osim za zapadni dio Virovitice, ima koncesiju i za rad u općinama Gradina, Špišić Bukovica, Pitomača, Veliki Grđevac, Podravske Sesvete i Kloštar Podravski. Samom tom geografskom rasprostranjenošću posla, kako kaže, nije stalno na jednom mjestu, već je „leteći“.

Ukoliko nekome od kolega zatreba asistencija na terenu, Zlatko uskoči bez razmišljanja, odvelo ga to u Viroviticu, Pitomaču ili na treću lokaciju.
Gdje god se njihovi klijenti nalazili, svi imaju istu ulogu i zadaću – dozvoliti redovnu kontrolu i čišćenje dimnjaka, spremno kaže Z. Lovreković.

– Ljudi smatraju da se dimnjačar fokusira samo na dimnjak na drva i njegovo čišćenje, ali dimnjačarska služba mnogo je više od toga. Naš posao se svodi i na kontrolu uređaja za loženje, što je svako ložište koje proizvodi oslobađanje energije, te čišćenje i kontrolu dimnjaka – objašnjava te dodaje kako se nada da će se na našem području ustaliti praksa, kao što je to na primjer u Zagrebu, da dimnjačari obavljaju i mjerenje emisije dimnih plinova te njihov sastav.

– Nažalost, na našim područjima se još uvijek kondenzacijska ložišta postavljaju bez općeg nadzora područne dimnjačarske službe. Čak i pojedini distributeri plina smatraju da ako se radi o nekom kondenzacijskom ložištu koje je na fasadi, dimnjačar nije potreban. Ljudi ne razumiju zašto ložište mora proći pregled područnog dimnjačara. To se uglavnom izbjegava, osim kada se nešto loše dogodi, pa dobijemo poziv od policije – otkriva ovaj iskusni dimnjačar koji se zbog sigurnosti svojih klijenata, ali i općenito građana nada da će se takva praksa promijeniti.

Izbjegavaju i zamke za miševe

Bez obzira što gotovo svaki radni dan ima isti princip, kao gotovo i svaki drugi posao – odlazak na teren kod stranaka te narudžbi između ako ih ima, Zlatko Lovreković kaže kako dimnjačarski posao nikako nije monoton upravo zbog ljudskog faktora. Svaka kuća je različita, svaka interakcija sa ljudima je drugačija te se znaju dogoditi zanimljive stvari, ugodne ali i one manje ugodne, objašnjava.

– Nekada kada dođemo na tavan, vidimo da su ljudi upravo oko dimnjaka postavili zamke za miševe, pa ne znamo kud da stanemo – smije se simpatični dimnjačar te dodaje kako je sve to dio posla.
Na pitanje s početka razgovora, hvataju li se ljudi i dan danas za gumb kada ga vide kako bi im se ostvarila želja, Z. Lovreković odgovara kako se neke tradicijske stvari i vjerovanja nikada ne mijenjaju.

– Prije se to nekako ozbiljnije shvaćalo, danas je to zezancija. Bez obzira, volim reći da kada bi to tako zaista bilo, ja bih prvi imao sreće – zaključuje.

Sami svoji majstori – najlošiji majstori

Iako voli svoj posao i dugi niz godina uživa u njemu, priznaje da bi volio kada bi ponekad ljudi imali malo više razumijevanja te prepustili profesionalcu da odradi svoj posao. Nerijetko, otkriva, zna se dogoditi da ga ljudi pitaju za savjet i onda sami sebe postave u ulogu dimnjačara koji pravom dimnjačaru objašnjavaju njegov posao. Dok jedni shvate i prihvate da su u krivu, drugi nastavljaju po svome.

– Ima situacija kad ljudi rade na svoju ruku i kasnije to nažalost požale, pogotovo kad se radi o zamjeni stolarije. Ako je to stolarija koja je bila drvena, imali su peć na drva, nekakvo plinsko grijanje i atmosfersko ložište na plin, onda se često zna dogoditi (pogotovo ako se radi o peći na drva) da nas kritiziraju da nismo dobro očistili dimnjak, a ustvari radi se o stolariji koja brtvi. Kad zatvorite vrata i prozore, zrak želi, ali ne može ući u prostoriju, stvori se vakuum i nekim ljudima ne možeš objasniti da treba napraviti dozrak, da nije problem u tome da ti nisi dobro očistio dimnjak – objašnjava Z. Lovreković. (www.icv.hr, ea)