Intervju s Mateom Lešom: Učim nizozemski jezik i jedva čekam povratak navijača na tribine

Prošlo je točno sedam dana otkako smo pisali o prvom nastupu Matea Leša u dresu nizozemskog prvoligaša Heraclesa. Bila je to utakmica 16. kola Eredivisie u kojoj je klub stratega Franka Wormutha svladao Emmen na domaćem terenu s visokih 4:0. Dvadesetak minuta prije završetka utakmice u igru je ušao Mateo Leš zamijenivši stopera Matsa Knoestera.

Talentirani nogometaš rodom iz Špišić Bukovice na svoj je debi od dolaska u Heracles čekao 15 utakmica, ali strpljenje se isplatilo.

-Ne mogu opisati kakav je to osjećaj. Cijelu polusezonu čekao sam taj trenutak, sjedio konstantno na klupi, ali isplatilo se. Knoester je rekao da više ne može, trener Wormuth digao me s klupe i poslao u igru. Bio sam presretan – s velikim oduševljenjem rekao nam je Mateo nakon utakmice, te naglasio kako je uvijek spreman dati 100 posto svojih mogućnosti i kako se nada da će u nastavku sezone dobiti još veću minutažu.

S obzirom na njegove klupske obaveze, tek tjedan dana nakon te utakmice uspjeli smo od njega dobiti više informacija o stanju u klubu, te kako se snašao u novoj sredini.

Mateo, reci nam kakva je atmosfera u ekipi i s kim si se najviše “skompao”?

Atmosfera u ekipi je super. Otkako sam došao ovdje svi su me prihvatili, od ljudi u klubu pa sve do suigrača i to me zaista ugodno iznenadilo. Ako ćemo iskreno, tome se nisam nadao prije dolaska. Za sada se najviše družim s Adrianom Szokeom. Počeo sam i sve više komunicirati s još nekoliko igrača, ali mislim da nas ovo stanje s koronavirusom uvelike sputava.

U Heracles si došao iz najtrofejnijeg hrvatskog kluba Dinama, gdje si posljednju sezonu igrao za drugu momčad, a prije toga dugi niz godina u mlađim uzrasnim kategorijama. Koliko se razlikuju treninzi ovdje od onih u Dinamu?

Treninzi su puno drugačiji, traju kraće, ali s puno većim intenzitetom. Trebalo mi je sigurno mjesec dana da se naviknem na takve treninge jer treba puno brže donositi odluke, a s obzirom da je i jezik novi, sve je puno teže.

Kakav je grad, a kakav mentalitet stanovnika? 

Almelo je mali gradić, svrstao bih ga u rang s našom Viroviticom, samo što ima puno više stanovnika, mislim da se brojka kreće oko 70 tisuća. Ljudi su ovdje izuzetno zainteresirani za nogomet, vole ići na utakmice i navijati za nas, ali sada su tužni jer zbog pandemije ne mogu prisustvovati našim utakmicama. Nadam se da će ova situacija vezana uz COVID-19 što prije proći i da će se navijači vratiti na stadion. Jedva čekam doživjeti i taj osjećaj, a pogotovo na domaćim utakmicama jer sam, za sada, to vidio jedino na snimkama.

Što radiš u slobodno vrijeme?

Učim nizozemski i engleski, gledam ponekad filmove na Netflixu i naravno pratim nogometne utakmice, a najviše Dinamo jer je to moj bivši klub, i na neki način uvijek će biti dio mene, tamo sam zaista puno toga naučio.

Koliko ti nedostaje rodni kraj, obitelj i prijatelji?

Najviše slobodnog vremena provedem na mobitelu, pričajući sa svojom obitelji, rodbinom i prijateljima. Svi mi jako nedostaju što je sasvim normalno, ali ja sam odlučio da ću otići i sada dajem sve od sebe da zaigram. Puno toga ovisi i o treneru, ali vidjet ćemo što nosi budućnost.

(www.icv.hr, ts)