Ladislava Horak Jergović: Utakmica se igra do kraja! I u životu i na igralištu

Foto: Odjel Web i multimedija/HRT

Ladislava Horak Jergović je bivša reprezentativna rukometašica, osvajačica brončane medalje za Jugoslaviju, kuglačica i stolnotenisačica. No to nije sve od sportskog i adrenalinskog života, vozila je i reli! Napisala je knjigu “Zlatne godine virovitičkog rukometa – Rukometni klub Lokomotiva žene”. Danas ima 83 godine i živi u Pitomači. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Virovitici, a tamo je krenuo i rukometni put, donosi HRT.

Počela je trenirati rukomet 1953. godine u dresu Lokomotive.

Tekst se nastavlja ispod oglasa...

– Sa 16 sam već igrala u prvoj ekipi virovitičke Lokomotive, 1955., znači za dvije godine mog treniranja smo osvojile prvo prvenstvo Jugoslavije, a 1958. smo osvojile drugo prvenstvo. Prvi puta sam za reprezentaciju države igrala 1956. I na prvom Svjetskom prvenstvu u malom rukometu 1957., igralo se u Virovitici i u Beogradu. Kada sam počela s rukometom, bila je čast, bilo je veselje. Meni je to bio način života. I zaista, u gimnaziji, kao učenica gimnazije s trenerom, profesorom Tičićem. On nas je naučio ne samo sportskom ponašanju nego i životnom – rekla je.

Prisjetila se i večeri u Beogradu, kad su osvojile brončanu medalju, u utakmici za treće mjesto, po drugi puta s Njemačkom.

– I drugi put smo pobijedili Njemačku, a prije utakmice, na kladionicama bi se 99 posto ljudi kladilo na Njemačku. Prije tog smo izgubili dva susreta s Njemačkom i zapravo smo bili nepoznati u europskom rukometu. Iznenađenje je bilo veliko jer smo pobijedili i Dansku koja je bila favorit također za medalju – rekla je.

Stolni tenis kao dio mladosti

Istaknula je kako je stolni tenis igrala cijelu mladost i djetinjstvo, ali nikad natjecateljski.

– Ja sam uvijek imala loptice, a poslije rata je vrlo teško bilo naći celuloznu jednu lopticu pa su me onda svi zvali da idem igrati zato što sam donijela sa sobom lopticu. I to je tako sasvim rekreativno bilo da bi onda tu osnovala klub. Preko sto djece je bilo, ali mladim kategorijama raspoređeno i radili su još kolege iz škole s tim učenicima i danas još postoji stolnoteniski klub. I dosta dugo sam igrala u veteranskim vodama. Bio je jedan “osmomartovski turnir” na kojem sam osvojila prvo mjesto. Došla mi je jedna gospođa, tako u ono vrijeme starija od mene. Bila je to Anka Špiljak. U ono vrijeme sestra od Mike Špiljka. Ona je u ono vrijeme imala Fiću i vozila je relije sa muškarcima. Mene je angažirala da joj budem suvozačica. To sam s velikim veseljem napravila. I onda kasnije, kad sam došla u Pitomaču, kad smo već imali svoj vlastiti auto, onda sam nastavila, ne kao suvozač, nego kao vozač, voziti auto relije za Automoto Đurđevac. Ja sam vozila s muškom ekipom i to najjaču klasu – rekla je.

Reli se vozi na vrijeme, ali uvijek je na koncu relija bio ispit spretnosti, na poligonu.

– I to sam uvijek željela uspjeti okrenuti auto pod ručnom za cijeli krug. Međutim, nisam nikad uspjela. Imam dva trofeja, to su bile vaze kristalne. Vozim i danas, ali ne reli, nego za vlastite potrebe – rekla je.

Foto: Odjel Web i multimedija/HRT

Kuglanje kao razbibriga

– Moj prvi susret s kuglanom i s kuglom je bio davnih godina na skijanju jer to je tako bila razbibriga – rekla je Horak Jergović.

Istaknula je kako je prvi puta bacila kuglu, misleći, što je jače baci, to će više čunjeva pasti.

– Kasnije sam se čudila prvim koracima jer je bilo smiješno. I bila sam trener kluba i 1988. sam postala trener juniorske reprezentacije Hrvatske u Jugoslaviji. Kad je došla Hrvatska, onda sam bila trener kadetske reprezentacije – rekla je.

Rekla je kako je Pitomača selo te da nije lako doći na kuglanu u kojoj su neki muški pijanci ili neprimjereno društvo.

– Međutim, mi smo uspjeli. Čak smo 1994. ušli u prvu ligu. Dakle, mi smo jedino selo koje je igralo u prvoj kuglačkoj ligi – rekla je.

Danas kada gleda način življenja, smatra kako je katastrofalan odnos ljudi prema vlastitom tijelu.

– Svi sjede, samo televizija i internet. Djeca su postala zahtjevnija, pogotovo roditelji. Da o djeci i ne pričam. Sad baš neki dan slušam na televiziji, dječak u Petrinji kaže kako jedva čeka dvoranu. Pa što znači dvorana?! Imaš zemlju, imaš livadu, radite! Naši roditelji su bili sretni da smo mi rukometašice u ono vrijeme – istaknula je.

Ladislava i danas strastveno prati sport, pogotovo rukomet.

– Pratim Bundesligu, to mogu gledati. Naše sve utakmice u rukometu koje se prenose. Na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu u rukometu nisam propustila ni jednu utakmicu. Tri utakmice dnevno sam gledala i uživala. Gledam košarku, skijanje i tenis i neke manje sportove. Pratila sam čak i školski sport. Kad god mi se pruži prilika pratim sportski prijenos – rekla je.

Za kraj je poručila kako se utakmica igra do kraja!

– I u životu i na igralištu. I tako se i ja ponašam – zaključila je.

(hrt.hr)