Dijalog je govor koji dopušta drugome da odgovori. U dijalogu trebamo imati otvorene uši. Trebamo čuti što drugi govori, biti pozorni na riječ drugoga, a ne samo na ono što smo mi zamislili izreći. Upravo zato su istinski dijalozi rijetkost. Koliko smo puta trebali ustvrditi da su susreti koji nose naslov ,,dijalog”, počesto završili u monologu, jer veoma često svaka naša riječ sadrži neku obranu. Igramo se skrivača. Svaki razgovor skriva neki zastrti oblik samoobrane. Bojimo se biti razvidni. Teško uspijevamo osloboditi se svakog oblika obrambene sklonosti. Istinski dijalog pretpostavlja da smo uzeli vremena za upoznavanje drugoga i da smo ga shvatili onako kako se on sam shvaća. Ne možemo nikada govoriti o drugima u pojmovima koje on sam ne bi mogao potvrditi. U tome nam je potrebna strpljivost, ljubav, poznavanje i istinski ulazak u svijet drugoga.
Dijalog nas, prije ili kasnije, uvodi u ispitivanje samih sebe, u dijalog unutar nas samih. Mi u dijalogu ne razgovaramo kao bedem s bedemom, nego dijelimo isti put prolazeći putove koji nas obogaćuju i uzajamno proširuju.
Dijalog je izazov koji počesto ide iznad onoga što smo na početku mislili. Dijalog je vježba koja ima početak u unutarnjoj raspravi samokritike. Ta samokritika je veoma bitna za svaku duhovnu izgradnju. Naša duhovna zgrada ne može opstati ako joj nedostaje kamen samokritike.
Dijalog nam valja misliti unutar sebe, unutar same duše.
Zato nam je za dobar dijalog potrebna krepost poniznosti, po kojoj se oslobađamo iluzija, precjenjivanja sebe i osjetljivosti u svakom dijalogu.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)