Mnogo puta znamo reći za nekoga da ima “srce od kamena” kada želimo naglasiti njegovu hladnoću i bezosjećajnost. Mnogo puta i sami doživimo odbijanje i prezir, hladnoću stvorenja, baš kao i Bog na križu.
U najvećoj hladnoći i ostavljenosti možemo se slobodno uteći Isusu, Njegovom srcu koje je široko i samilosno, spremno patiti za svakog muškarca, ženu i dijete. Isus Krist ima srce, i to ranjivo čovječje srce.
Kada moli Samarijanku: “Daj mi piti”, On moli za ljubav koju ne može primiti ni od kakve životinje, biljke ili stvari, već samo od čovjeka. Isusovo srce se daruje vječno, od kolijevke u Betlehemu, preko Kalvarije i groba u Jeruzalemu, do uskrsnuća. „Dobrota Gospodnja nije minula, milosrđe Njegovo nije presušilo. Oni se obnavljaju svako jutro! Tvoja je vjernost velika!”, veli Jeremija u svojim tužaljkama.
Na križu je Isusovo srce probodeno, slomljeno od boli. Takvo bolesno srce Isus daruje kako bi dokazao da nas ljubi sve do smrti i daje Njegova ljubav jača od smrti!
On je postao nitko kako bismo mi postali sve Njegovo. Njegovo Srce nam jamči: Isus je uvijek s tobom, Njegova ljubav dopire do one dubine koju nitko ne može dotaknuti. U tamnoj noći Njegova je ljubav vatra koja grije i osvjetljava tamu.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)