Umirovljeni hrvatski branitelj Zvonko Kucljak (74) nema toliko godina da bi se uvrstio među najstarije žitelje općine Špišić Bukovica, ali ih svakako ima dovoljno da bi, zahvaljujući svom predanom radu u lokalnoj zajednici, postao istinska, i Bogu hvala, živa legenda svoga kraja. Vođeni željom da naši čitatelji saznaju više o takvim ljudima, posjetili smo ga u njegovoj obiteljskoj kući u Kolodvorskoj ulici u Špišić Bukovici, gdje nas je dočekao sa suprugom Brankom i njihovim kućnim ljubimcem, retriverom Johnnyjem.
Skroman kao i uvijek, Zvonko je bio pomalo zatečen našim dolaskom, pitao se zašto baš s njim želimo razgovarati kad, kako kaže, ima onih koji su i zaslužniji. No, radeći ovaj posao, upoznali smo mnoge ljude, a većinu onih najzaslužnijih krasi upravo ta lijepa osobina – skromnost.
Zvonko je rođen 1951. godine u nekadašnjem naselju Crni Zatonj, koje je kasnije pripojeno Adi Lukačkoj, danas Velikom Polju u općini Lukač. S roditeljima se najprije preselio u Viroviticu, a potom u prigradsko naselje Korija – tu, kako sam kaže, počinje njegova životna priča.
– Školovao sam se za automehaničara u Virovitici, a potom završio višu školu za tu struku u Varaždinu. Zaposlio sam se u tadašnjoj tvrtki “Kooperacija” u Virovitici. No, kako sam jako volio nogomet, velik dio vremena, još od osnovne i srednje škole, provodio sam uz loptu. Šezdesetih godina Korija nije imala svoj klub, ali bilo nas je mnogo koji smo to željeli. Zahvaljujući zajedničkoj volji i entuzijazmu, osnovali smo najjači malonogometni klub u tadašnjoj općini Virovitica, koji se našom inicijativom ubrzo transformirao u “veliki” nogometni klub – NK Omladinac. Sve je počelo na tadašnjem rukometnom igralištu koje je Korija, uvelike zahvaljujući tadašnjoj rukometnoj reprezentativki i članici prvoligaškog RK Lokomotiva iz Virovitice, Mari Šerbeđiji, uspjela dobiti. Paralelno smo gradili i veliko nogometno igralište, počeli igrati i odmah se uvrstili među najbolje – prisjetio se Kucljak.
Kad je napunio šesnaest godina, zaigrao je za NK Borac iz Virovitice kao golman. No, zahvaljujući jednom, kako kaže, „ne baš poučnom događaju“, ubrzo je postao i odličan igrač.
– Mislim da je to bilo 1967. godine. Igrali smo protiv NK Bjelovara, važnu utakmicu za ulazak u Zagrebačku zonu. Borac je tada imao jaku ekipu – Joško i Draga Kozjak, Ata, Dragičević, Fučkar i drugi. No, zbog nekih „nogometnih politika“ pobijedio je Bjelovar. Publika je sve svalila na suca, koji je nakon utakmice bježao glavom bez obzira i pokušao se sakriti u kuću Ede Poljanca Čose, odmah pokraj igrališta. To mu je bila pogreška, a platio je batinama od svekolikih navijača i Čose. Zbog tog događaja nekoliko je igrača suspendirano, pa sam s golmanske pozicije prešao na poziciju spojke – sa smiješkom se prisjetio Zvonko.
Nakon nekoliko godina imao je priliku otići u zagrebački Dinamo.
– Zvali su me da dođem na mjesec dana, da me iskušaju. No, taman sam se zaposlio i nisam mogao dugo izbivati, pa sam ostao u Borcu, a potom se vratio u Omladinac kao trener i igrač. U Koriji smo tih godina napravili čuda, od svlačionica, društvenih prostorija, do uređenja terena i okoliša. Bilo je to zlatno, neponovljivo vrijeme entuzijazma i iskrene ljubavi prema sportu, a ne prema novcu – kaže Zvonko.
Nakon Kooperacije, zaposlio se kao automehaničar u tadašnjoj vojarni u Virovitici, gdje je radio do početka Domovinskog rata i planova o stvaranju tzv. „Velike Srbije“.
– Vjerojatno su to bili najgori dani. Pritisci na poslu bili su preveliki, uvjeravanja još veća. Bio sam prisiljen uzeti lažno bolovanje i maknuti se. Odmah sam dao ostavku i priključio se hrvatskim dragovoljcima, prvo u paravojnim, a potom i u redovnim postrojbama. Bio sam pripadnik 127. brigade HV u Virovitici, a zatim i 136. domobranske pukovnije u Slatini, gdje sam bio načelnik tehničke službe. Nakon rata umirovljen sam kao časnik HV-a, poručnik. Dugo sam putovao na relaciji Špišić Bukovica – Korija – Virovitica – Slatina – bojišnice, a nakon rata vratio sam se u Špišić Bukovicu, gdje sam i danas – kaže ovaj predani vojnik.
U Špišić Bukovici živi od 1973. godine, isprva s povremenim boravkom u Virovitici, a nakon rata stalno. Nastavio je raditi za dobrobit mjesta i njegovih žitelja.
– Uključio sam se u rad NK Bilogora i bio predsjednik kluba. No, vremena su se promijenila, došli su drugi ljudi, pa sam se povukao iz sporta i usmjerio na druge stvari. Kao član Općinskog vijeća, s još nekim mještanima pokrenuo sam niz inicijativa, od očuvanja stare stočne vage u centru sela, kao podsjetnika na prošli život, do izgradnje dječjih igrališta. Tada nije bilo EU novca, trebalo je doslovno zasukati rukave. Uz pomoć donatora i vlastitim radom uspjeli smo to ostvariti – kaže Kucljak, koji je nastavio djelovati i u Mjesnom odboru te kao član upravnog odbora UDVDR-a Špišić Bukovica.
Posebno je ponosan na udrugu vinogradara i voćara “Sveti Ivan” Špišić Bukovica.
– Ideja je potekla od nas nekoliko, Kreše Gobca, Miroslava Vlaisavljevića, Miroslava Viljevca, Zdravka Hadera i mene. Osnovali smo inicijativni odbor 2009. godine, a potom i udrugu, prvu takvu u Špišić Bukovici. Uz veliku podršku tadašnjeg načelnika Hrvoja Milera, hrabro smo krenuli. Na dijelu Bilogore pokraj Špišić Bukovice tada nije bilo ničega, ali smo vlastitim rukama uredili put, izgradili objekt, uredili unutrašnjost, doveli vodu i struju. Netko će reći da je to lako, ali vjerujte nije bilo. Posao, obilazak ljudi, uvjeravanja, nagovaranja, sve smo prošli, ali isplatilo se. Bio sam predsjednik do 2022. godine, a potom dužnost predao mlađem kolegi Davoru Pernaru. Naravno da sam ostao član, jer u toj udruzi i dalje živim punim plućima, s istomišljenicima koji vole voće, tradiciju, druženje, dobru kapljicu i zalogaj – zaključio je ovaj neumorni aktivist.
Za svoj doprinos zajednici, 2022. godine primio je i Zlatnu plaketu Općine Špišić Bukovica iz ruku načelnika Hrvoja Milera.
– Tri godine poslije još jednom zahvaljujem Općini Špišić Bukovica i načelniku Mileru na tome što su prepoznali moj rad, ali i svim ljudima koji su sa mnom dijelili tu viziju, da zajedničkim snagama učinimo našu sredinu ljepšom i ugodnijom za život. Posebnu zahvalnost dugujem i svojoj obitelji, supruzi Branki i sinovima Damiru i Dini, koji danas imaju svoje obitelji. Branka i ja imamo četvero unučadi, što nam je dodatno uljepšalo život u trećoj životnoj dobi – rekao nam je za kraj našeg razgovora ovaj vitalni umirovljenik, od kojeg i dalje s pravom očekujemo nove inicijative, humanitarna djela i vesela druženja na proslavama koje tako rado okupljaju ljude u ovim pitomim krajevima.
(icv.hr, bs)
