Još jedna zanimljiva ljudska priča stiže iz Orahovice, a govori o samozatajnom, a velikom sportašu, vojniku, humanitarcu i domoljubu. On je Igor Stojić – Buco (47), aktualni kapetan seniorske momčadi Rukometnog kluba Orahovica te umirovljeni časnički namjesnik Hrvatske vojske.
Kroz rukometnu karijeru osvajao je naslove, usmjeravao mnoge mlade kolege kako to radi i danas, sudjelovao u mnogim humanitarnim domoljubnim projektima, a otkako je u Hrvatskoj vojci, jedan je od najspremnijih hrvatskih vojnika. Krenimo ipak redom iz onih prvih dana djetinjstva kada se Igor zaljubio u sport. Istina, počeo je kao gotovo svako dijete tog vremena, kao nogometaš NK Papuka, prošao mlade dobne kategorije kluba, a onda prekretnica i ljubav na prvi pogled – rukomet.
-Moja sportska priča krenula je onog trenutka kada sam se rodio i završit će kada umrem. Kao dijete sam se u krevetiću ljuljao naprijed-nazad da se uspavam, nikada nisam imao mira. Sa šest godina postao sam član NK Papuka i tamo se zadržao do svoje dvanaeste godine. Za prelazak u rukomet je prvenstveno zadužena učiteljica Katica Garačić. Ona je vodila sekciju rukometa u školi i čim sam ga zaigrao, znao sam da je to pravi sport za mene. S dvanaest godina postajem član Rukometnog kluba Orahovica i ostao sam mu vjeran do danas, punih 35 godina, od čega 30 godina s prvom ekipom – započeo je Stojić.
Istaknuo je potom kako je rukometno odrastao uz legende ovog sporta u Orahovici poput Tomislava Perkovića starijeg, Domagoja Vukovića i Gorana Špalja, a svlačionicu je kao senior dijelio isto tako s legendama, Tomislavom Brožom, Aleksandrom Jovićem, Draženom Šafarom, Ivanom i Markom Kneževićem i drugima.
-Nakon toga sam igrao s mladim generacijama u kojima su igrali Saša Kršija, Matija Maričić, Mario i Dino Hribar, Yahija Yaser i moj prijatelj i dugogodišnji kapetan Tihomir Tosino. Bilo je tu puno dobrih igrača i neka mi oproste svi koje nisam spomenuo. Pripala mi je čast da sve nabrojane otpratim u igračke mirovine i dočekam mlade orahovačke snage iz naše škole rukometa, koji su temelj opstanka kluba – kaže Stojić.
Otkrio nam je i što je do sada na njega u rukometnoj karijeri ostavilo nezaboravan trag.
-Pamtim dane početka igranja za prvu ekipu, bilo je to gostovanje u Bošnjacima za vrijeme Domovinskog rata. Igralo se na vanjskom betonskom igralištu, a na sredini je bila rupa od minobacačke granate. Neki od protivnika su došli s prve linije obrane u odorama i s naoružanjem, odigrali utakmicu i vratili se na položaje. Tolika ljubav prema sportu u tako teškim vremenima – prisjetio se Stojić.
Svojim odnosom prema sportu, ekipi i treninzima uvijek je bio uzor kako suigračima, tako posebno mladim kolegama s kojima je igrao i još uvijek igra.
-Nadam se da sam mladim snagama našeg kluba uvijek bio dobar uzor svojim radom i zalaganjem. Trudio sam izvući najbolje što mogu iz sebe i ginuo na terenu, ali isto tako sam to i očekivao od svojih suigrača. Moja filozofija igre je uvijek u prsa i punom brzinom, zajedničkim snagama i ništa nas ne može zaustaviti. Takav način igre traži odličnu kondicijsku pripremljenost i psihičku jačinu i usmjerenost prema željenom cilju – prepoznatljivo zbori Stojić.
Naglašava i da za svoju dugotrajnu sportsku karijeru može zahvaliti najvažnijem dvojcu.
-Prvenstveno hvala dragom Bogu, koji me čuvao sve ove godine od većih ozljeda, zatim samome sebi što sam se uvijek tjerao i još uvijek se tjeram svakodnevno na trening i tražim više i jače od sebe. Najbitnije od svega je volja i naravno kontinuitet treninga. Bez mukotrpnog rada i odricanja, krvi i znoja, definitivno nema niti rezultata – kazao je Igor.
Uz sportsku karijeru, uvijek bio uzoran vojnik, profesionalac HV-a za primjer.
-Cijeli moj život vezan je uz sport i dobru fizičku i psihičku pripremljenost. Dvadeset i šest godina proveo sam u Hrvatskoj vojsci. Izvidnici – diverzanti Delnice, SGSOD – Šepurine, te 22 godine u Specijalnim snagama. Tijekom vojne karijere završio sam niz specijalističkih obuka i tečajeva. Commando, padobranstvo, ronjenje, alpinizam, skijanje, te još puno drugih u domovini i diljem svijeta – započeo je vojnu priču Igor Stojić.
Jedan je od prvih i rijetkih borbenih ronioca koji su osposobljeni za ronjenje aparatima otvorenog i zatvorenog kruga disanja te ronjenja na mješavine (nitrox, trimix) u morima, rijekama, jezerima i ronjenju ispod leda.
-Prošao sam sve stepenice u specijalnim snagama, od vođe tima do 1. dočasnika Zapovjedništva Specijalnih snaga. Ujedno sam i jedini pripadnik do sada koji je bio 1. dočasnik u obje borbene grupe, 1. GSS – kopnene i 2. GSS – pomorske u kojima sam bio odgovoran za borbenu spremu svih pripadnika grupe. Dvije godine proveo sam u Afganistanu na uvježbavanju i savjetovanju afganistanskih policijskih snaga za specijalne operacije. Cijelo vrijeme provedeno u vojsci bio sam jedan od najspremnijih pripadnika elitne postrojbe HV-a – s ponosom ističe Stojić.
Uz sve navedene uspjehe, veliki je humanitarac i domoljub, redovno se odaziva na memorijalne utrke i biciklističke vožnje posvećene braniteljima i Domovinskom ratu.
-Trčao sam i dalje trčim memorijalne utrke, ultramaratone, vozim biciklističke vožnje, a od svega toga bih istaknuo meni srcu tri najdraže, memorijalnu utrku Kokočak-Orahovica koju trčim od njenog samog početka, ultramaraton Vukovar-Sunja i naravno memorijalna biciklistička vožnja Orahovica-Vukovar za brigadira Pavu Vukelića Paju, poginule i umrle pripadnike 2. bojne i heroje Vukovara. Zalažem se za vrijednosti očuvanja uspomene na Domovinski rat i na sve branitelje koji su pridonijeli da bi naša djeca živjela danas u miru – naglašava Stojić.
Na kraju ove sezone, kako najavljuje, nakon punih 35 godina reći će zbogom aktivnom igranju rukometa.
-Iznimno sam ponosan na RK Orahovicu. Odlično vođenje uprave kluba i dobar rad s mladim uzrastima koje vodi Marko Cingel i koji u budućnosti moraju biti okosnica prve ekipe. Dolaskom mladih orahovačkih snaga, došlo je vrijeme da se i ja oprostim od igranja za prvu ekipu. Na žalost, zbog novonastale životne situacije i dosta izbivanja iz svog grada odlučio sam da mi je ovo zadnja igračka sezona. Ne odlazim iz kluba, ostajem uz veterane i kao član nadzornog odbora kluba. Moram reći da mi je bila iznimna čast igrati tako dugi niz godina za klub i posebno biti kapetan u godini kada smo po prvi puta u povijesti kluba nakon plasiranja u 2. hrvatskoj rukometnoj ligi uspjeli i ostati u njoj – kaže Igor Stojić.
Za kraj, izrazio je najveću zahvalu svojoj obitelji.
-Naravno i posebne zahvale mojoj obitelji, ženi Jelici i djeci Sari i Ivanu za ogromnu potporu i razumijevanje svih ovih godina. Puno puta sam morao birati između obitelji i kluba, oprostite za sve propuštene trenutke i hvala vam od srca – zaključio je Igor Stojić čija priča ide dalje, ide zasigurno jer poznavajući ga kao čovjeka koji se nikada ne predaje i dalje će biti kotač koji pokreče i glavni motivator svojim kolegama rukometašima i neumorni čuvar uspomene na Domovinski rat.
(www.icv.hr, vg, foto: V. Grgurić, privatni arhiv)
