Danas se prisjećamo 12 redarstvenika pogubljenih u središtu Borova Sela. Sjećajući se njihove pogibije budi nam se trostruki osjećaj.
1. Prvi osjećaj koji nas obuzima jest osjećaj sjete i tuge za svima onima koji više nisu među nama, a bili su tako hrabri da se nisu bojali smrti, nego su kao mjerilo imali i bili nošeni jedino ljubavlju prema svome i svojima.
2. Drugi osjećaj koji nas obuzima jest osjećaj sadašnjosti koji naš pogled usmjerava prema nebu. Beskrajno je dobro imati vjeru u Boga u ovome sadašnjem trenutku, vjeru u gospodara povijesti i svakog ljudskog života. To je vjera u Boga koja hrabri naš životni korak, da ne malakšemo u beznađu i neznanju, nego da s punim povjerenjem živimo Božju dobrotu.
3. Treći osjećaj jest osjećaj budućnosti. Svaki pali ljudski život u Domovinskom ratu upozorenje je i ispit savjesti za sve nas koji danas živimo i snosimo odgovornost za izgradnju naše Domovine. Nemamo pravo na krivi korak, krivi potez, krivi pogled, na ništa krivo, jer krivo je nezahvalnost. To je trajna zadaća i trajni izazov svih nas: bez obzira na političku opredijeljenost, bez obzira na stalež, bez obzira na spol, bez obzira na materijalnu situiranost. Preuzeti svoj dio odgovornosti, ugraditi svoj kamenčić u veliki i raznoliki mozaik koji se zove domovina Hrvatska. Eto, tako znači znati cijeniti žrtvu svih onih, koji su dali svoje živote da bismo mi mogli živjeti i raditi u slobodi.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)